PITANJA I ODGOVORI
30 / 29.06.2021.
PITANJE:
Može li TIG raditi u čistom CO2 gasu ili barem u nekoj od mešavina Ar + CO2?
Odgovor:
Ne može. Zašto?
Pogledajte video klip.
29 / 27.06.2021.
PITANJE:
Zašto je penetracija kod TIG-a najveća na – polu a kod REL-a najveća na + polu?
Odgovor:
Veliki broj početnika u zavarivanju, nazovimo ih entuzijastima, ne žele da informacije prihvate kao komande (Radi tako…, To ti je tako…, 30 godina radimo tako i dobro je…), već žele da razumeju smisao tih informacija (kako, zašto, zbog čega, koliko…).
Jedno od čestih pitanja se odnosi na konfuziju, kako to da na internetu postoji mnogo objašnjenja da je penetracija kod TIG zavarivanja najveća na – polu, a za REL zavarivanje ne postoji nikakvo objašnjenje, već samo par suvih rečenica da je penetracija najveća na + polu, što je suprotno onome kod TIG-a. Zašto?
Pogledajte video klip.
28 / 29.07.2018.
PITANJE:
Šta znači čistoća argona 5.0 ili 4.6…?
Odgovor:
5.0 ili 4.6… su kodne oznake, koje na „kratak“ način označavaju čistoću u procentima.
Čistoća 5.0 znači da je čistoća garantovano 99.999%. (Ima 5 devetki i nulu posle zadnje devetke = 5.0).
Čistoća 4.8 znači da je garantovano 99.998%. (Ima 4 devetke i 8 posle zadnje devetke = 4.8).
Čistoća 4.6 znači da je garantovano 99.996%. (ima 4 devetke i 6 posle zadnje devetke = 4.6).
Ili opisno rečima:
Prvi broj (kao gore „5“ ili „4“) označava koliko ima devetki. A drugi broj iza tačke (kao gore „9“, ili „8“ ili „6“) označava broj posle zadnje devetke. A podrazumeva se da posle prve dve devetke ide decimalni zarez.
27 / 01.05.2018.
PITANJE:
Koju diznu preporučujete za CO2 pištolj, da li „Cu“ ili „CuCrZr“?
Odgovor:
Mogu samo da napišem svoje lično mišljenje, zasnovano na ličnom iskustvu i razmeni informacijama sa nekoliko mnogo stručnijih i iskusnijih ljudi od mene po pitanju „da li Cu ili CuCrZr dizna“.
Ja lično koristim amperaže do 300A, nikad preko. Dizne su M8 na tim amperažama i to na vodeno hlađenom pištolju. Dizne M8 su i na vazduhom hlađenim pištoljima koji rade do 200A. I imam jedan pištolj vodeno hlađeni, za aluminijum, sa diznama M6, amperaže manje od 200A.
Gotovo uvek kupujem TBI-jeve dizne, uglavnom uvozimo direktno iz Nemačke, a tek ponekad kupujem od sigurnih Abicor Binzel distributera. Nikad ne kupujem na pijacama, niti kupujem najjeftiniju diznu (ko zna šta je to, u smislu hemijskog sastava i u smislu kako je otvor napravljen).
Smatram da znam kako se pravilno podešavaju parametri zavarivanja, kako se rukuje pištoljem i kako se održava prepust žice. I kako se menja isluženi bužir, i kako se povremeno produva…
I… ja koristim gotovo samo Cu dizne. I traju mi dugo, otprilike ih menjam na dva kotura, i to više preventive radi nego zato što je otvor na dizni postao ovalan. Mislim da je to „znanje“ uzrok zašto meni dizne dugo traju, i zašto ne osećam potrebu da nabavljam „bolje“ dizne.
Pričao sam sa iskusnijim kolegama, svi kažu da se CuCrZr dizne manje habaju, jer omekšavaju na većim temperaturama. To je verovatno istina, ali ja lično nemam problem sa habanjem Cu dizni pa mi to nije argument da bih kupio CuCrZr ako je skuplja.
Sa druge strane, ja zavarujem aluminijum bez Puš-Pul pištolja, i gotovo nikad nemam problem sa lepljenjem žice za diznu. Uočio sam da je razlog zašto neki potroše po diznu za sat tokom zavarivanja aluminijuma (i plus im se žica zamrsi bar 2 puta u sat vremena), taj što ne umeju da rukuju pištoljem. A diznu za aluminijum, i oni iskusniji, koji su radili i eksperimente habanja dizni, preporučuju Cu-tip, jer daje bolju elektroprovodnost – što je bitno, a aluminijum je mekši od čelika, pa po prirodi manje haba bakarnu diznu.
I dva saveta:
- Čim vidite da je rupa i malo postala ovalna na dizni, odmah je bacite. Dizna je potrošna roba a ne večna roba. Dešavalo se da pozove panično neko kome sam prodao aparat, da mu je aparat pokvaren iz čista mira, radi nestabilno, pljucka var… „Popravak aparata“, na veliko olakšanje, se svodi na zamenu dizne.
- Kupite odmah par ili par desetina dizni više nego što ste hteli, i taj višak stavite negde u neku zabitu fioku. Jer nestaće vam u petak popodne ili subotu popodne, a baš tada ćete morati da zavarite nešto od čega baš život zavisi, a vi nemate diznu, niti imate gde da je baš tada kupite. E onda se setite da ih imate negde i izvrnite fioke i naći ćete ih.
26 / 25.03.2018.
PITANJE:
Koja jacina agregata je potrebna da bi na njemu mogao raditi REL aparat od 150A?
Odgovor:
Ovde nedostaje puno dodatnih informacija:
- na kojoj amperaži će se raditi? Siguran sam da se neće raditi na 150A već na 70A-90A ako se radi elektrodom 2,5 mm ili 100-120A ako se radi elektrodom 3,2 mm.
- Koji je tačno aparat, da bi mogli da mu vidimo sve električne karakteristike vezane za izlaznu snagu (iz kataloga ili sa pločice aparata)?
- Ima li aparat PFC ili nema?
- Da li je agregat bilo kakav, ili je namenjen za pogon uređaja kao što je aparat za zavarivanje (da li ima kontrolisan izlazni napon, da li daje čistu struju ili sa harmonicima…)?
Ali ovako napamet, da obuhvatim najveći broj invertorskih REL aparata, da pretpostavim da će se raditi sa 130A, i da pretpostavim da je agregat adekvatan za pogon aparata za zavarivanje (daje dovoljno „čistu“ struju).
Potreban je agregat snage od bar 7 kVA. Nikako ne bi trebao da bude slabiji od 5,5 kVA, a poželjno da bude veći od 8,2 kVA.
Jesu ove brojke neprecizne, ali i pitanje je neprecizno, ali se barem može videti red veličine agregata.
Inače, veliki broj kvarova aparata se dešava priključivanjem na agregate neadekvatne snage, ili one koji daju previše „prljavu“ struju. A postoje i toliko loše napravljeni agregati, da se dešava i da se oni pokvare a ne aparat za zavarivanje.
25 / 10.05.2017.
PITANJE:
Koliko metara žice ima u jednom kilogramu CO2 žice prečnika 1,0 mm?
Odgovor:
Nije uopšte teško, postoji veoma često korišćena formula, mislim da ta formula čak više pripada i opštoj kulturi i da bi “svako iz struke”, makar i sa završenom samo osnovnom školom trebao da je zna, a ne nekom “dubokom” inženjerskom znanju.
Formula je:
Pri čemu je:
m = masa izražena u kg,
ρ = specifična težina metala, izrazimo je u kg/m3.
Za čelik (običan, crni čelik) je oko 7850 kg/m3 (zamislite jednu kocku od čelika, pri čemu je dužina stranice te kocke = 1 metar. E, pa težina te kocke je oko 7,85 tona tj 7850 kg.
Ili to isto, zamislite kocku od čelika, čija je stranica 100 mm, to jest 10 cm, Težina te kocke je 7,85 kg).
Specifična težina aluminijuma je oko 2700 kg/m3.
Specifična težina nerđajućeg je oko 7850 kg/m3, isto kao kod običnog čelika.
d = prečnik žice, ali za primenu u gornjoj formuli, treba paziti u kojoj je jedinici, da li je u milimetrima ili u metrima (recimo 1,0 mm = 0,001 m. 1,2 mm = 0,0012 m. 0,8 mm = 0,0008 m).
l = dužina žice, računajmo je u metrima,
π = 3,14.
Pa prema tome, sada možemo svašta da računamo, uz napomenu da se radi o zaokruženim vrednostima i da sve mere moraju biti u istim jedinicama.
1) Koliko metara žice ima u jednom kilogramu CO2 žice (običan crni čelik) prečnika 1,0 mm?
I kada umetnemo brojke:
– masa čelika za koju računamo dužinu je 1 kg,
– specifična težina čelika je oko 7850 kg,
– prečnik žice je 1,0 mm = 0,001 m,
sledi:
2) Ako kotur aluminijumske žice prečnika 1,2 mm ima 6 kg, koliko metara ima u celom koturu?
Pošto je specifična težina aluminijuma 2700 kg a 1,2 mm = 0,0012 m, sledi:
3) Koliko metara ima u jednom koturu od 5 kg prohromske žice prečnika 0,8 mm?
Pošto je specifična težina prohroma 7850 kg, a 0,8 mm = 0,0008 m, sledi:
24 / 07.05.2017.
PITANJE:
Šta su „Hot start“, „Arc force“ i „Anti stick“ kod aparata za zavarivanje?
Odgovor:
Radi se o ugrađenim funkcijama pre svega za REL zavarivanje (zavarivanje obloženim elektrodama). Smisao je sledeći:
– Anti stick: U bukvalnom prevodu ovo znači „protiv lepljenja elektrode“. Ali ova funkcija uopšte ne „sprečava“ lepljenje elektrode. Kod starih aparata, kada se elektroda zalepi, amperaža se naglo diže do velike vrednosti (jer je napon nula, pa onda amperaža raste – takozvana struja kraktog spoja ili „kurcšlus“ kako se kaže u Srbiji). Zbog velike amperaže, elektroda se usijava, aparat se napreže… Ovaj efekat se koristi za odmrzavanje zaleđenih cevi, sa starim trafo aparatima.
Kod novijih, invertorskih aparata postoji ugrađena funkcija „anti stick“, koja, kad se elektroda zalepi, obara amperažu na 15-20A, i ne dozvoljava usijavanje elektrode. Kod nekih aparata ova funkcija „radi“ dugo a kod drugih svega nekoliko sekundi, a onda opet amperaža kratkog spoja raste, elektroda se usijava, aparat se napreže do maksimuma… Poenta je da se ne dozvoli naprezanje aparata, da se ne usija obloga (jer tada elektroda više nije kao nova, pa se uglavnom baca) i da se lako – rukom u rukavici odlomi zalepljena elektroda (koja nije usijana) sa komada.
– Hot start: Ova funkcija čini da aparat automatski u prvih par trenutaka (obično 0,3-0,4 sekunde) radi sa amperažom koja je 30-35% veća od podešene.
Recimo da je ugrađeno da radi 0,3 sekunde, 30% više od podešene amperaže. Znači, podesimo aparat da radi na 100A, kresnemo elektrodu, ali aparat sam, prvih 0,3 sekunde radi sa 130A, pa onda automatski obori na 100A kako smo mi podesili.
Ova funkcija ima smisao, boljeg paljenja luka, kao i boljeg uvarivanja na početku zavarivanja kada je metal hladan.
Ovo je vrlo korisna funkcija, barem za većinu korisnika.
Mada postoje i oni kojima je najbolji aparat na svetu, onaj bez ikakvog hot starta, recimo majstor Stoletu. On obožava da radi provar na tankim cevima rutilnom elektrodom, „na prekid“ – ja to zovem „prć – prć“. Pali luk, pa prekidaj, pa opet… Njemu smeta hot start, jer on svo vreme u stvari radi u hot startu, a tada je amperaža veća, pa mu progoreva cevku… Upali luk, udari jaka struja hot starta i čim posle 0,3-0,4 sekunde hot start padne, on negde tu prekine luk…
Da napišem i jednu problematičnu situaciju, sa TIG aparatom jednog kineskog peoizvođača (koji ima i REL). Aparat je bio jeftin, ispod 300 EUR, sa brenerom i ostalim, oko 400 EUR, i stvarno u TIG-u je radio iznenađujuće dobro. A firma koja ga je kupila je radila vrlo ozbiljne poslove zavarivanja cevi u Rafineriji. I odluče da sa tim aparatom koren i prvi naredni prolaz odrade TIG-om, a popunu i završni REL-om. TIG zavarivanje je bilo bez greške, međutim u popuni se na svim varovima pojavila poroznost. A zavarivač, veoma iskusan, je već odmah počeo da se buni da je paljenje luka – „kilavo“… I stvarno, kada se pažljivo proceni paljenje luka na elektrodi, uočava se varnica tokom kresanja, a onda umesto da se luk upali trenutno, dešava se da se luk ponaša kao „hoću da se upalim, ipak ću da se ugasim“. Otprilike kao kod paljenja loše neonske sijalice. Pritisne se prekidač, upali se svetlo, pa onda krene kao da se pali, pa gasi, pa tako par puta dok se ne upali sijalica. Tako i ovde, luk krene da bude jači, pa slabiji, pa jači… dok se konačno ne upali. Jedino je to mogao biti razlog one poroznosti. Kada je luk počeo da se pali, bilo je nekog topljenja metala, ali gasna zaštita nije bila razvijena jer se luk „nećka da li da se upali“ i tokom tog „nećkanja“ vazduh je ušao u rastopljeni metal i napravio poroznost. Inače sa drugim aparatom, sa korektnim paljenjem, tih problema nije bilo. Zato je preporuka svima da pre kupovine aparata, provere sve moguće slabe tačke aparata, jer je opšte poznato da je stvaranje poroznosti pri paljenju luka vrlo moguća situacija, a rešava se obukom zavarivača, sušenjem elektrode i aparatom koji nema „kilavo“ paljenje luka.
– Arc force: Ako se tako može reći, u stvari Arc force je funkcija koja „čini težim“ lepljenje elektrode. Ne postoji mogućnost da aparat spreči lepljenje elektrode, ko želi da je zalepi ili je totalno nevešt, zalepiće je. Ali u jednom delu, tamo gde bi se inače elektroda zalepila, ova funkcija ima smisao da ne dozvoli lepljenje. Poenta je da aparat prepoznaje da je luk skraćen, tj da se elektroda približava metalu koji se vari, pa da postoji opasnost od lepljenja, i onda aparat sam diže amperažu (za 5 ili 10 ili 15 A) i čini topljenje elektrode bržim, a pritisak luka malkice sabija rastopljeni metal i čini razmak između elektrode i metala većim nego da te funkcije nema i tako donekle sprečava lepljenje elektrode. Dobar zavarivač bi trebao da prepozna „jaču amperažu pri skraćenju luka“ i da malo vrati elektrodu nazad na korektnu dužinu luka. Nevešt zavarivač neće prepoznati dejstvo arc force-a i kada je već krenuo da približava elektrodu, verovatno će je i zalepiti.
Inače, aparati jeftine klase nemaju arc force na amperažama bliskim maksimumu. Na primer, loš aparat od 150A, kada radi na 150A, kada se luk skrati neće uključiti arc force već će nastaviti da radi na 150A iako je luk skraćen, jer nema nikavu rezervu snage. Bolji aparati, naravno imaju arc force i na maksimumu, pa kada se skrati luk, onda rade možda na 155A ili 160A. Sve se to lako može izmeriti amper klještima.
– Dig arc: Poseban oblik arc force-a je „dig arc“ (u bukvalnom prevodu: „kopajući luk“). Najkraće rečeno, kada se luk skrati, aparat brutalno diže amperažu za 20-30A, i to u celom opsegu zavarivanja, pa i na maksimumu.
Kažu da je „dig arc“ uveo proizvođač Miller, kao odgovor na zahteve zavarivača iz USA. U USA postoji velika grupa zavarivača celuloznom elektrodom, koji rade na naftovodima, gasovodima itd. I ko zna problematiku, kada se radi celuloznom elektrodom, koren se radi tako da se elektroda gura u metal, maltene se buši, a takođe se i tokom toplog prolaza luk skraćuje. Ali ti zavarivači uglavnom rade sa agregatima, čije strujne karakteristike su takve da omogućavaju baš ovo, kada se elektrodom dodirne metal, amperaža skače brzo do velikih vrednosti i sprečava lepljenje elektrode a topi sve ispod sebe. I u jednom momentu došlo je do nove tehnologije, do invertorskih aparata, ali i do novih čelika. Novi čelici su bili mikrolegirani, veće čvrstoće, a tanjeg zida, ali zato se nisu mogli raditi celuloznom elektrodom zbog problema sa vodonikom i poroznosti ili prslina. Rešenje su bile niskovodonične bazične elektrode. Ali zavarivači su bili stari, ceo život radili sa (celuloznom) elektrodom tako da su oblogom dodirivali metal pa su tu tehniku nastavili da koriste sa bazičnom elektrodom. I tadašnji invertorski aparati su naravno lepili elektrode za metal i zavarivači su tražili nazad agregate, a odbijali da rade sa invertorskim aparatima. I onda je Miller uveo softversko prepoznavanje skraćenja luka, i automatsko dizanje amperaže, ali ne ono malo kao kod Arc force-a, 5-10A, već 20A i više. I onda je to rešenje prihvaćeno, i prema tome se prepoznavao „dobar“ aparat u odnosu na „loše“.
U Srbiji, takođe, često se dešava da zavarivač (koji ne razume „statičke strujno-naponske karakteristike“, a ni „dinamičke“), prosto primeti: kada ovaj aparat radi na 100A, slabiji je od onog drugog kada taj drugi isto radi na 100A. Naizgled nema objašnjenja za ovaj kuriozitet, jer 100A je 100A, međutim poenta je u ovoj dinamici luka, kada se luk skrati, aparat koji ima loš arc force, slabo topi metal, nagomilava var u visinu, a dobar aparat naročito sa dig-arc-om i dalje nastavlja da razliva i saliva metal, a oba su podešena na istu amperažu.
Pogledajte donje slike, u pitanju je jedan od najboljih aparata u svojoj klasi pre 3-4 godine, „STEL MAX 161 PFC AS (150A)“:
Naslednik pomenutog STEL MAX 161 PFC AS je danas STEL MAX 191 PFC, sa poboljšanjim karakteristikama luka, ali i poboljšane konstrukcije.
Da dodam, da se kod nekih aparata, neke od ovih funkcija mogu podešavati: Hot start, Arc Force, Dig arc. Pa svako prema sebi i konkretnom zavarivanju može da podesi najbolje parametre. Znači, i pomenuti majstor Stole može da podesi Hot start na nulu.
Čisto kao ilustracija, aparat STEL MAX 403 i STEL MAX 403S imaju mogućnost tih podešavanja, uz zanimljivost, da jednim enkoderom podešavanje Arc force-a luka, prelazi u Dig-arc luk, a onda daljim pojačavanjem luk prelazi u luk za bušenje i sečenje.
23 / 14.04.2017.
PITANJE:
Vi prodajete STEL aparate za zavarivanje, a u USA se slični ili isti aparati prodaju pod imenom HTP.
Ko je originalni proizvođač…?
Odgovor:
Već nekoliko godina dobijam slična pitanja, prosto ljudi iz USA mnogo objavljuju na Youtube, to se gleda, pa se stvara zabuna i donose pogrešni zaključci.
Za početak, STEL je originalni proizvođač pojedinih aparata za zavarivanje za nekoliko velikih američkih brendova (trenutno 3 od 5 velikih, a ranije čak 4 od 5). Od tih 3, samo HTP prodaje STEL aparate u istom kućištu, jedino u drugoj boji i pod svojim imenom. Ostali, ili tek par modela prodaju u originalnom kućištu (a svojoj boji) ili ih prodaju u sopstvenom različitom kućištu, i tek kad se aparat otvori može da se vidi da je unutrašnjost ista ili slična. Pojedine aparate, STEL ni ne prodaje uopšte pod svojim imenom, već samo proizvodi po narudžbi za neki brend.
Ali treba reći, da nisu svi HTP aparati proizvedeni u STEL-u, a to važi i za ove druge. Pojedini modeli kod svakog od pomenutih brendova jesu originalno STEL-ovi, ali ostali su ili sopstvena proizvodnja tih brendova ili proizvedeni od nekog drugog proizvođača.
Ako se pitate zašto baš STEL proizvodi za čak 4-5 velikih brendova u USA, odgovor je jednostavan: Pouzdanost.
Mi ovde u Srbiji, smo navikli da nam iz Italije dolaze često „krš“ aparati, rekao bih namerno pravljeni da budu jeftini tj loši, i decenijama se stvaralo činjenično stanje, o kvarljivosti aparata proizvođača iz Italije. Živa istina. Pojedini proizvođači iz Italije i dan danas namerno proizvode loše aparate, trgovci ih nenamerno ili namerno prodaju „na nisku cenu“, a kupci koji uglavnom ni ne znaju šta stvarno jeste dobar aparat ih kupuju, razočaraju se i stvaraju negativno mišljenje i posle trpaju u isti koš sve iz Italije.
Sad, sticajem okolnosti, STEL jeste iz Italije, ali aparati koje on pravi, se smatraju, među inženjerima koji prave aparate, najpouzdanijim u svojim klasama na svetu ili jednim od najpouzdanijih. Obični kupci, to naravno ne znaju, STEL se ne prodaje ni u USA ni u Velikoj Britaniji, upravo zbog ugovora sa velikim brendovima koje njihove aparate masovno tamo prodaju. A u Srbiju je STEL došao tek 2013-te.
Da li ste se pitali, zašto neki veliki brendovi u EU, ne prodaju uopšte u USA? Prodaju se tamo i aparati sa dalekog Istoka, ali nema pojedinih velikih brendova iz EU. Problem je takođe: Pouzdanost. U Evropi jesu pojedini brendovi marketingom dostigli popularnost, ali u USA, gde se aparati smatraju radnim mašinama, čiji je jedini cilj da rade (i da se što manje kvare), nikakvim marketingom se nepouzdani aparati ne mogu napraviti popularnim.
STEL je jedini, ili jedan od retkih proizvođača koji pravi aparate u klasi zaštite od prodora vode i prašine u klasi IP54. Sva iskustva i rešenja iz te klase se nalaze i u aparatima klase IP23.
Jedan aparat se razvija godinama, i testira u najtežim uslovima rada i to stotinama sati. I sve to uz usklađenosti sa svim normama bezbednosti u USA i EU…
Ako zanemarite marketinške žvake, „aparat je mali, lep, ultra lagan, i slične nebuloze“ i pogledate konstrukciju STEL ovih aparata, videćete zašto jesu pouzdani. Pouzdani su zato, jer su tako napravljeni. Nisu svi aparati isto konstruisani i napravljeni, zato i nisu svi iste pouzdanosti.
Ko želi, može naći slike unutrašnjosti svih aparata i uporediti ih. Zakoni fizike su isti za sve aparate. Više ampera vuče = više se greje unutrašnjost i više se termički zamara i brže vremenski dolazi do kvara… i obrnuto.
Slabije i lošije se hladi = pre će se pokvariti… i obrnuto.
Možemo tako da analiziramo detalj po detalj. STEL aparati su smišljeno napravljeni da budu maksimalno pouzdani, koliko je moguće da cena aparata i dalje ostane komercijalno prihvatljiva.
Pomenuti HTP prodaje decenijama STEL-ove aparate u USA i ima samo jedan jedini servisni centar za cele USA. Upravo zbog male stope kvarova. Naravno, i STEL aparati se kvare, ali stopa kvarova je drastično manja od mnogih drugih popularnih brendova, i nema potrebe za većim brojem servisnih centara.
Iskustvo iz Srbije je identično. U odnosu na broj prodatih aparata, broj kvarova je zanemarljiv.
Da ne dužim više, ako želite aparate vrhunske pouzdanosti i performansi, uzmite i STEL aparate u razmatranje, i uporedite ih sa ostalim iz vašeg izbora. Uporedite cenu, otpornost na varijacije ulaznog napona, otpornost na dejstvo prašine, otpornost na toplotu, maksimalnu ulaznu amperažu… i videćete da mnogi STEL aparati jesu najbolji ili jedni od najboljih u svojim klasama.
A performanse aparata možete probati, barem za one aparate koje imamo na stanju kao demo uređaje.
22 / 13.04.2017.
PITANJE:
Koju anti-spatter tečnost preporučujete? Radimo CO2 zavarivanje i problem je veliko prštanje, pa ima dosta brušenja posle zavarivanja.
Odgovor:
Iskreno, ne preporučujem nijednu „anti spatter“ tečnost.
Ta se tečnost nanese na mesto zavarivanja i kada rastopljene pucne padnu na to mesto, ova tečnost (valjda) ne dozvoljava lepljenje tj zavarivanje tih rasprsnutih kapljica metala za osnovni materijal.
Na internetu postoji par loših iskustava o tome da isparenja nekih od tih tečnosti tokom zavarivanja negativno utiču na zdravlje.
Ali, pominjanje te tečnosti je u stvari lečenje posledice, ovde prštanja i stvaranja pucni i naknadnog brušenja koje uzima vreme, ljude, pravi troškove…
A uzrok je loše podešavanje aparata tj loši parametri MIG/MAG zavarivanja i ponekad neočišćeni delovi. Kada se pravilno podese parametri zavarivanja (uključujući i gas i žicu i prečnik žice…), prštanja nema ili je zanemarljivo, tj ima ga ali nije bitno, pa nema potrebe ni za brušenjem ni za pomenutu tečnost.
Stvarno preporučujem da razmislite o celokupnom procesu zavarivanja i tehnologiji zavarivanja…
Delovi moraju biti očišćeni do metalnog sjaja pre zavarivanja.
Aparat mora biti pre svega „dobar“ a ne bilo koji, da se njime može izvesti stabilno zavarivanje bez prštanja.
Potrebno je i malo znanja o stabilnom zavarivanju tankih limova u kratkom spoju, ili debljih preseka u spreju. Ipak ne može bilo koji majstor da bude tehnolog zavarivanja.
Potrebno je često koristiti mešavinu Ar+18%CO2, pravilno izabrati prečnik žice, tip žice, pa i proizvođača žice… nekad treba preći na punjenu žicu…
Dizne treba menjati kada se razlokaju.
Potrebno je i znanje o podešavanju parametara zavarivanja.
Na kraju i majstorima je potrebna (mala) obuka za „potez ruke“, ne mogu svi samouki odmah da budu vrhunski zavarivači.
Ali sve ovo gore, ova ulaganja u aparate, gas i žicu… i promena tehnologije zavarivanja, je jednostavnije i jeftinije, nego ostati na zavarivanju sa velikim prštanjem, pa onda brusiti ili kupovati tečnost protiv lepljenja pucni.
21 / 14.03.2017.
PITANJE:
Hoću da pravim prohromski auspuh u “sam svoj majstor” varijanti, kojom žicom da ga zavarim?
Odgovor:
Ne postoji jedan jedini materijal koji se zove “prohrom”. Reč “prohrom” ili “inox” ili “rostfraj” ili “nerđajući čelik” je samo opšte ime za celu familiju čelika otpornih na koroziju, koji se među sobom razlikuju, ima ih recimo 100 različitih i svaki ima svoje ime to jest oznaku. Potrebno je tačno reći koji “prohrom” se zavaruje. A “koji” je tačno u pitanju, znaćete ako budete pitali prodavca od koga ga kupujete.
U proizvodnju “auspuha” se najčešće koriste 2 tipa nerđajućih čelika i to “409” i “304L”, i ređe treći tip “316L”.
Oni koji se bave ili žele da se bave “tuning & stylingom” ili izradom po narudžbi prohromskih auspuha bi trebalo da znaju osnovne stvari.
Materijal “409”
U prvu ugradnju najčešće ide tip “409”.
To jeste nerđajući čelik, sa oko 11%Cr i 0,5%Ni, znači baš “najjeftinija” vrsta nerđajućeg čelika. Ovaj čelik je “namerno” napravljen za proizvodnju auspuha i uveden je u upotrebu oko 1990-tih.
Jeftin je, a daje dobar kompromis ostalih osobina. Magnetičan je, i lako se savija i obrađuje. Ali se ne može dobiti visoki sjaj poliranjem. Praksa širom sveta pokazuje da garantovano traju 5-8 godina. Koroziono su prilično otporni na spoljnu sredinu, osim na so koja se posipa po putu. U takvim sredinama, vek trajanja je pomenutih 5-8 godina, a u sredinama gde je toplije i nema soli po putevima ili je nema puno, traju duže.
Sa spoljnje strane hoće da naizgled “nahvataju” rđu, ali to je samo površinski sloj i ta rđa ga neće probiti.
Sadrže mali procenat nikla, do 0,5%, pa nema opasnosti od sumpora iz izduvnih gasova. Zanimljivo je da je kvalitet goriva u zapadnoj Evropi već duže vreme takav da niko tamo više ne vidi da sumpor značajno utiče na životni vek auspuha.
Ovaj materijal se zavaruje u fabričkim uslovima žicama tipa “307” ili “309L”, a 2000-tih se koristilo i mnogo skuplji postupak zvani MIG brazing, sa bronzanim žicama tipa “CuAl8”.
Cevi od ovog materijala je teško naći po stovarištima u Srbiji, pa verujem, iako je jeftin i sasvim OK za “pravljenje” u kućnoj varijanti, da se neće ovaj materijal koristiti.
Materijal “304/304L”
U svetu, pa i u Srbiji, se u industriji “pravljenja” nerđajućih auspuha u samogradnji najčešće koristi materijal “304/304L” koji se lako nabavlja.
Ovo je takozvani klasični, najčešće korišćeni nerđajući čelik, koristi se za posuđe, za ograde i slično. Sadrži 18%Cr i 8%Ni. Koroziona otpornost na atmosferske uslove i so na putu mu je bolja od “409”. Postoji verovanje, tamo gde će “409” trajati 8 godina, tu će “304/304L” trajati 20 godina. Lako ga je polirati da dobije sjaj kao ogledalo (uz napomenu da je ta metalna prašina tokom brušenja i poliranja jako kancerogena). Zbog velikog sadržaja nikla (oko 8%) osetljiv je na sumporne gasove. Tokom vremena, usled toplote, hoće da dobije sivu, ili braon ili plavkastu boju (toplota “ispeče” površinski sloj oksida i stvori takozvano oksidaciono obojenje na površini).
Kada se zavaruje sa dodatnim materijalom, koristi se žica tipa „308L“.
Može se videti kako spolja izgledaju estetski cevi od materijala “304/304L” i “409” posle određene upotrebe.
Materijal “409” je spolja “površinski zarđao”, nije to strašno ali ne izgleda lepo, a materijal “304L” je usled toplote dobio maslinastu boju.
Materijal “316L”
U uslovima gde je velika koncentracija soli, recimo pored mora, najčešće se koriste cevi od materijala “316L”. U odnosu na “304/304L” otporniji je na koroziju u tim sredinama, a ostale osobine su mu iste.
Materijal „316L“ se vari istorodnim žicama tipa „316L“.
Zavarivanje
Pri zavarivanju, po pravilu, potrebno je zaštititi unutrašnjost uduvavanjem argona ili formir gasa da ne bi došlo do cvetanja vara u unutrašnosti cevi i značajno smanjene korozione otpornosti na tom mestu.
Ali za ovaj “detalj” mnogi kupci ne znaju, pa da insistiraju na ovome pri narudžbi svog prohromskog auspuha, pa neki koji prave ove auspuhe o ovome ni ne vode računa, spolja se ispolira, unutra se ne vidi.
Kada se nerđajući čelici vare bez uduvavanja argona, var se rascvetava u unutrašnjosti kao na ovoj slici (videti malo detaljnije u odgovoru na pitanje br 16).
Zavarivanje se u “tjuning-stajling” varijanti radi TIG postupkom, uglavnom bez dodavanja žice. Za smanjenje unosa toplote i manjeg stvaranja oksidacionog obojenja i smanjenja opasnosti od progorevanja se koristi pulsni TIG postupak.
Kada se koristi žica, koristi se ne bilo koja, već ona koja metalurški najbolje odgovara materijalu cevi za auspuh.
Ostali materijali
Postoje još neki materijali koji se koriste za auspuhe ili za delove izloženi toploti. Materijal “”321” je u principu isto što i “304/304L” ali otporniji na povišenju temperaturu, koristi se i kod avionskih motora. Materijal tipa „321“ se vari žicama tipa „347“.
Koriste se i legure nikla zvane “Inconel” koje su još otpornije na temperaturu i hemijsku agresiju i zato su tanjih debljina zidova od gore navedenih “304/304L”, “409” i “316L” što je poželjno zbog manje mase, koriste se u avio industriji a mogu se naći u skupim trkačkim i uopšte skupim kolima.
Inconel nije nerđajući čelik (osnova Fe i visoko legiran sa Cr i Ni), već je to legura nikla (osnova nikl sa nekim legirajućim elementima) i postoji dosta legura zvanih Inconel ali se najčešće koristi „Inconel 625“ koji se vari istorodnim žicama tipa „Inconel 625“.
Naravno koriste se i legure titanijuma, što je posebna priča kada je zavarivanje u pitanju.
20 / 13.03.2017.
PITANJE:
Šta tačno znači „Synergic“ CO2 aparat i koji bi aparat preporučili za zavarivanje debelih čeličnih limova i profila?
Odgovor:
Prvo da kažem da kod “normalnih aparata” (koji nisu Synergic) zavarivač posebno podešava brzinu žice (i preko nje i amperažu zavarivanja), napon (dužina luka) i indukciju.
I sad, ako varimo lim debljine 5 mm, žicom 1,0 mm u CO2 gasu… koliku brzinu žice (metara u minuti) da podesimo, i koliko napon (volti) i kako još i indukciju (ako ima), da bi dobili istovremeno i najbolju penetraciju, i sa što manje prštanja i potrebno razlivanje vara u širinu?
Veoma mali broj majstora će znati da optimalno podese aparat. Jedan će podesiti ovako a drugi na svoj način. I šta je “pravilno”? Jedan će da “gađa” da ne pršti, a drugi će da gađa penetraciju uz možda prihvatljivo prštanje… A šta će da rade oni neuki zavarivači, početnici, kako oni da podese ova dva parametra. Lako je podesiti REL aparat, tamo je samo jedno podešavanje i to amperaže a svi znaju šta je amperaža. A ovde ima čak dva parametra i to brzina žice i napon.
Stvarno, u praksi jeste problem da se kod CO2 zavarivanja pravilno našteluju čak dva parametra: brzina žice i napon i jedno rešenje je obuka. A obuka košta… I mnogi se opredele da ne šalju zavarivače na obuku, nego im ostave da sami “šteluju” aparat. Problemi nastaju ako se ti varovi kontrolišu i ispituju…
Drugo rešenje za ovaj problem jeste kupovina Synergic MIG/MAG aparata.
Reč “synergic” znači da “zajedničko dejstvo više faktora daje bolji rezultat nego svaki pojedinačno”.
Međutim, konkretno, kod CO2 tj MIG/MAG zavarivanja ima sledeći smisao.
Za neobučenog čoveka je teško, skoro nemoguće da izabere optimalnu brzinu žice (amperažu) i napon za zavarivanje. A i za one iskusnije, to je teško…
Međutim, svako zna da izabere na komandnoj tabli aparata:
– prečnik žice kojom vari,
– materijal žice kojom vari,
– eventualno vrstu gasa koja je prikačena na aparat,
– debljinu materijala koji vari.
Malopre rekoh da se na primer var lim debljine 5 mm, običnom čeličnom žicom prečnika 1,0 mm.
Pogledajte recimo jednostavnu komandnu tablu aparata Migatronic Automig II (Synergic MIG/MAG aparat).
Sa gornjim levim dugmetom “1” se izabere “Fe CO2” (da zasvetli lampica pored). To je obična CO2 čelična žica.
Sa donjim levim dugmetom “2” se izabere prečnik 1,0 mm (da zasvetli lampica pored).
Sa dugmetom “3” se izabere podešavanje debljine materijala (da zasvetli lampica pored).
I enkoder 4 se okreće dok se na displeju ne pojavi 5 (mm).
I aparat (tj kompjuter u njemu) sam podesi potrebnu brzinu žice (amperažu), potreban napon, indukciju… Ovo gore stvarno neuk čovek ume da podesi, a parametri zavarivanja su optimalno podešeni.
Po potrebi se mogu “fino” doštelovati, bilo da žica izlazi malo sporije (manja amperaža), bilo malo brže (veća amperaža) u zavisnosti ako neko tako voli.
Postoji i zanimljivost: A na koju se debljinu misli? Nije isto debljina ugaonog spoja ili debljina sučeonog spoja!
Treba pogledati kakva je slika “za debljinu” na panelu aparata.
Pogledajte sliku 1.
Ona pokazuje da je aparat programiran da se na njemu bira debljina sučeonog spoja. Ako neko vari ugaoni spoj, potrebno je da poveća debljinu na displeju za nekih 10-15% da bi se dobili najbolji parametri zavarivanja, recimo tada da podesi 5,5 mm ili 6 mm na displeju.
Pogledajte sliku 2.
Ona pokazuje da je aparat programiran da se na njemu bira debljina ugaonog spoja. Ako neko vari sučeoni spoj, potrebno je da smanji debljinu na displeju za nekih 10-15% da bi se dobili najbolji parametri zavarivanja, recimo da stavi 4,5 mm tada.
Potrebno je i fino podešavanje i u zavisnosti od mase dela.
Nije isto ako je neki predmet debljine 5 mm sitan ili je taj predmet krupan. Ovaj sitni brzo upija toplotu, pa možda treba malo smanjiti “debljinu” na displeju. I obrnuto, ako je predmet velike mase i odvodi toplotu, treba malo povećati “debljinu” na displeju.
Znači korist od Synergic aparata je:
– Štedi vreme za štelovanje,
– Daje sigurnost da su pravilno podešeni parametri,
– Potpuno neuki zavarivači mogu pravilno podesiti parametre zavarivanja,
– Svi zavarivači mogu raditi sa istim, a najboljim parametrima zavarivanja, bez svađe ko je u pravu.
Naravno, kod svakog synergic MIG/MAG aparata se synergic režim može isključiti i tada se vari u klasičnom režimu gde se podešavaju brzina žice i napon.
Treba biti oprezan pri kupovini “kineskih” synergic aparata. Naime, na njima piše da jesu Synergic aparati. Prodavci tvrde da jesu. Ali većina njih nisu. To se vrlo lako može proveriti, pogledati ili neka prodavac pokaže, gde je komanda za podešavanje izbora debljine materijala koji se vari. Ako je nema, a većina današnjih kineskih aparata je nema, onda to nije Synergic aparat. Ko zna šta oni podrazumevaju pod Synergic, ali kod nekoliko koje sam probao to znači da zavarivač sam treba da izabere brzinu žice a aparat će sam da podesi napon prema izabranoj brzini žice. Recimo da je time rešeno pola problema za neuke zavarivače, ne moraju “probom” da podešavaju i brzinu žice i napon, već samo napon. Ali već rekoh, kod pravih Synergic aparata se bira samo debljina materijala a aparat sam podešava i brzinu žice i napon.
I na kraju, za zavarivanje debelih profila, mogu preporučiti aparat od 400A sa vodenim hlađenjem. A ako želite Synergic varijantu onda preporučujem STEL SkyMig 453 K.
U pitanju je aparat sa trafo izvorom strujem i stepenastim podešavanjem napona (30 podeoka) i elektronskim podešavanjem brzine žice.
Trafo namotaji izvora struje su napravljen od najkvalitenijeg bakra, pravilno dimenzionisani i izolovani. Faktor snage je 0,95 što znači da aparat iskoristi skoro svu struju koju povuče iz mreže, emituje manje elektromagnetno zračenje, i može raditi na slabijim osiguračima od trafo aparata ranijih generacija.
Poznavaoci ove problematike kažu da će aparat ove vrste sa trafo izvorom struje raditi bar 10 godina duže od odgovarajućeg invertorskog aparata pri istim uslovima rada.
A pri tome, servis je lakši, i verovatno jeftiniji. A verovatno je i cena aparata niža od ekvivalentnog invertorskog aparata.
Izgled aparata:
Više o ovom aparatu možete pročitati OVDE.
Izgled komandne table:
Prekidač 12 je za izbor Synergic režima.
Prekidač 14 je za izbor zavarivanja sa čeličnom (Fe-C) ili nerđajućom žicom (Ni Cr).
Prekidač 15 je za izbor prečnika žice.
Na displeju 3 se pojavljuje vrednost debljine materijala (lampica 5) i enkoderom 17 se bira debljina materijala a aparat sam podešava potrebne brzinu žice i napon.
Sve u svemu, za mnoge je upravo ovaj aparat pravo rešenje:
– povoljne je cene a garantuje i pouzdanost i performanse zavarivanja,
– robustne je izrade i izdržljiv,
– poseduje synergic režim (videti prekidač 12 na slici komandne table) za rad sa crnim čelikom i nerđajućim čelikom, žicama 0,8mm-1,0mm-1,2mm,
– poseduje 2 indukcije,
– mogu na njemu da rade neuki i priučeni zavarivači uz obuku od sat-dva vremena,
– poseduje veoma kvalitetan mehanizam za dodavanje iz Švajcarske sa 4 točkića…,
– poseduje izbor zavarivanja u 2T i 4T,
– poseduje funkciju za izbegavanje stvaranja kuglice na vrhu žicu po prekidanju luka,
– poseduje dugme za testiranje protoka gasa i dugme za guranje žice sa novog kotura kroz polikabl pištolja,
– obuka za zavarivanje u režimima kratkog spoja i spreja uz puštanje u rad,
– garancija 2 godine.
Cena* za konfiguraciju sa vodenim hlađenjem (sa vodom hlađenim pištoljem dužine 4m, kablom za masu dužine 3m, točkićima za čelik i punjenu žicu i reducir ventilom) je oko 3.650,00 EUR + PDV.
A cena* za aparat sa vazdušno hlađenim pištoljem (sa pištoljem dužine 4m, kablom za masu dužine 3m, točkićima za čelik i punjenu žicu i reducir ventilom) je oko 2.530,00 EUR + PDV.
*Cena je na dan 12.03.2017. i može se menjati bez najave u skladu sa cenama proizvođača.
19 / 13.03.2017.
PITANJE:
Šta znači okretanje polova kod zavarivanja elektrodom?
Odgovor:
Iskreno, meni ne znači ništa, ali znam o čemu se radi.
Neko je prozvao „pravim polaritetom“ kada je elektroda na – polu a masa na + polu. (Tako se vari najčešće rutilnim elektrodama).
A „obrnut polaritet“ je kada je elektroda na + polu a masa na – polu. (Tako se vari najčešće bazičnimelektrodama).
Pa „okrenuti polove“, znači staviti elektrodu na + pol a masu na – pol.
Ali rekoh meni ništa to ne znači, ne zovem to ni „pravim“ ni „obrnutim“. Pogledam na kutiji elektrode ili u izvodu iz kataloga za tu elektrodu na koji pol ide, i na taj pol je i stavim. Što bih pamtio i zbunjivao se „pravim“ i „obrnutim“ polaritetom.
18 / 11.03.2017.
PITANJE:
Koja je razlika između aparata ESAB Rebel 215 i STEL IronMig 221p? Koji izabrati?
Odgovor:
ESAB je danas firma u vlasništvu jedne velike USA korporacije, tj može se smatrati u potpunosti „američkom“ firmom. Ko prati dešavanja u zavarivanju na internetu, mogao je da vidi u zadnjih godinu dana izuzetno jaku i agresivnu reklamu ESAB-a za ovaj model REBEL EMP 215ic u USA, a sada taj isti model dolazi u Evropu i kod nas i nema sumnje da će i ovde biti jako marketinški promovisan.
U suštini, ovo je aparat pre svega namenjen za zavarivanje „0,8 mm čeličnom žicom u synergic režimu sa malog kotura od 5 kg“. Postoje još i druge mogućnosti ovog aparata, mislim da je najbolja ona što ima i mogućnost rada sa obloženom elektrodom…
To je ono glavno: jako brend ime ESAB, dobro konstruisan aparat, sigurno je i pouzdan aparat, za zavarivanje „0,8 mm čeličnom žicom u synergic režimu sa malog kotura od 5 kg“ i obloženim elektrodama.
Ako gledamo samo ovu klasu „synergic zavarivanje 0,8 mm čeličnom žicom sa kotura od 5 kg“ verovatno je i ponajbolji aparat u klasi ili sigurno jedan od najboljih, a kvalitet ima svoju cenu.
Kod STEL aparata IronMig 221P je nekako sve drugačije.
STEL nije (još) poznat kao brend ime, barem ne široj populaciji, ali je itekako poznat u krugovima proizvođača aparata za zavarivanje, jer je originalni proizvođač za neke od najpoznatijih imena u svetu aparata za zavarivanje.
Kvalitet samih aparata, iznad svega pouzdanost i usaglašenost sa strogim standardima bezbednosti, a zatim performanse zavarivanja ga svrstavaju u najvišu klasu aparata po pouzdanosti i performansama recimo u klasu sa Fronius, EWM, Miller aparatima…
Ovo je potpuno „profesionalni aparat“ namenjen pre svega za zavarivanje aluminijuma u pulsnom i duplom pulsnom režimu, zatim za zavarivanje nerđajućeg čelika u pulsnom režimu. Puls je tipa naprednog „high-speed pulse“, dokazano bolji od tradicionalnog pulsa. Koturi koji staju u njega su veliki D300 (15 kg za čelik, 6-7 kg za aluminijum), nema problema sa „plesanjem“ vrha žice, što je tipično za zavarivanje aluminijuma sa malih kotura D200 (2 kg)…
U pouzdanost aparata ne treba sumnjati, aparat je težak 20 kg i u njega je ugrađena sva potrebna tehnologija za dugotrajnost i izdržljivost u radu kao i za zavarivanje najvišeg kvaliteta.
A zavarivanje čeličnom žicom 0,8 mm u synergic režimu je ovde samo jedna od dodatnih opcija, recimo dođe kao „kusur“.
Lično mislim da se kupovinom ovog STEL IronMig 221P dobija mnogo, mnogo više nego što košta.
17 / 07.03.2017.
PITANJE:
Treba da varim ploče debljine 10 mm MAG postupkom u gasu 82%Ar+18%CO2. Kolika će mi biti orijentaciona potrošnja gasa?
Odgovor:
Postoje normativi za bolju ili lošiju kalkulaciju potrošnje gasa. Ali je potrebno znati još mnogo podataka za „bolju“ računicu.
Zato mogu samo da ti dam ličnu procenu. Ako pretpostavim da ćeš raditi žicom 1,0 mm u spreju, da ćeš imati boce od 40 litara, da je radno vreme 8 sati dnevno, onda ako će zavarivači raditi opušteno – jedna boca bi trebalo da izdrži 2,5-3 dana. Ako će se raditi jačom normom – onda će trajati dva dana, možda i manje.
Međutim, ako ima dosta posla, onda svejedno uzmi paletu boca, pa prati potrošnju prvih nekoliko boca, pa prema toj potrošnji naruči sledeću na vreme, pre nego potrošiš prvu paletu.
16 / 05.03.2017.
PITANJE:
Zašto se uduvava argon u cevi od prohroma pri zavarivanju?
Odgovor:
Ja jako volim ovu temu, čak sam držao i nekoliko predavanja sa vrlo detaljnim uputstvima… Mislim da svaki inženjer zavarivanja ali i svaki bolji TIG zavarivač mora znati principe „zaštite reaktivnih metala od oksidacije pri zavarivanju“.
Ali da za ovu priliku banalizujem ovu opširnu temu, poenta je da na povišenim temperaturama (recimo preko 200-300-400C ili više) pojedini metali (nerđajući čelik, legure nikla, titanijum…) reaguju sa kiseonikom, i dolazi od neželjenih pojava. Tako se stvaraju oksidaciona obojenja kod nerđajućih čelika koji smanjuju korozionu otpornost, prave se „rascvetavanja varova na provarima“…, a titanijum puca.
Pogledajte ovu sliku:
Zato se mora odstraniti kiseonik sa „vrelog mesta“ tokom zavarivanja, da ne bi došlo do „obojenja“ i „rascvetavanja“.
Jedan od načina je zavarivanje u vakuumu… (najčešće i nemoguće). Drugi način je izbaciti vazduh koji sadrži oko 21% kiseonika u sebi, sa nekim drugim gasom bez kiseonika, ali opet i taj gas mora biti takav da ne utiče negativno na tečni metal vara. Znači mora biti na neki način inertan.
U Nemačkoj se za te svrhe često koristi „formir gas“, mešavina azota i vodonika (N2 + H2). Zato se i taj proces zaštite unutrašnjosti cevi na nemačom zove „formirung“. A kod nas u Srbiji se odatle zove „formiranje“, bez obzira da li se koristi formir gas (N2 + H2) ili čist argon…
Ako postoji mogućnost, recimo kod limova, zadnja strana vara se štiti podložnim trakama, ali i recimo da zavarivač vari sa jedne strane, a sa druge strane drugi čovek drži neki levak, ili odsečeni vrh flaše ili čep… kroz koji ističe argon, i onda prati var sa te druge strane.
Ili recimo, bio sam prisutan kada je jedan instruktor zavarivanja, dvojici TIG zavarivača dao naredbu da rade „gegen“ pri provaru limova od nerđajućeg čelika… „Gegen“ na nemačkom znači „nasuprot“, a ovde je imalo smisao da je jedan zavarivač vario lim (provar) sa jedne strane – dodajući žicu, a sa druge strane je drugi zavarivač prevarivao koren vara, bez dodavanja žice.
Pogledajte donju sliku:
Ovo je iz jedne fabrike sokova u Srbiji. Menadžer održavanja pitao prvog zavarivača (hoću reći onog ko je ponudio najnižu cenu) da li može da odradi prohromski cevovod. Naravno da svako to zna, ništa lakše, zar ne. Ovo je bio rezultat. Ovakvi rascvetani provari su kasnije leglo bakterija što je sve zabranjeno u prehrambenoj i farmaceutskoj industriji.
Zanimljivo je da se danas zavarivanjem bavi veliki broj neukih ljudi. Neki od njih su uspeli da ovladaju veštinom, hoću reći „znaju da rade rukama“, ali im je znanje u glavi o zavarivanju ravno nuli. Ali i oni naravno žele da nešto kažu i pokažu celom svetu, danas najbolje na internetu.
Pa se na netu mogu naći vrlo privlačni sajtovi tipa „weld porn“ (porno zavarivanje) i slično. Pa se jedni sa drugim utrkuju ko će lepšu sliku ovog tipa postaviti:
Ovo se nekima toliko sviđa, pa se onda razvijaju rasprave, kako dobiti var sa „više zlatne“, „sa tamnijom plavom“ itd…
Ali još jednom, ovo je takozvano „oskidaciono obojenje“, sagoreo je površinski sloj hrom oksida, koroziona otpornost nerđajućeg čelika je smanjena i treba učiniti sve da ne dođe do ovoga…
U svakom slučaju je ovo neželjeni ishod zavarivanja, a kada se desi, potrebno ga je odstraniti, bilo mehanički (brušenjem, poliranjem), bilo elektrohemijskim poliranjem, bilo kiselinom (taj proces mazanja gela ili paste sa kiselinom i posle ispiranja vodom se zove u Srbiji „bajcovanje“ ili „pikling“ u zavisnosti da li je nemački „beiz“ ili engleski „pickling“).
Sad, lako je ovo odstraniti sa lica vara na cevima, ali nemoguće je iz unutrašnjosti cevi. Zato se ne dozvoljava da do ovoga dođe u unutrašnosti cevi i zato se uduvava argon (ili formir gas) u cevne linije, i dobra praksa kaže, da sve materijale sa više od 5%Cr treba „formirati“.
Na ovu temu se može još mnogo pričati, ako neko ima konkretan problem, možemo u principu ponuditi rešenje za većinu problema.
15 / 05.03.2017.
PITANJE:
Imate li u ponudi TIG aparat sa integrisanom plazmom za sečenje?
Odgovor:
Ne, i do daljeg sigurno nećemo imati.
Postoje čak i oni uređaji koji su istovremeno i MIG i TIG i REL i plazma.
Postoji problem, kada se uređaj pokvari, da su onda sva tri ili četiri u stvari van funkcije.
Postoji i problem sa dužinom rada tokom dana sa tim uređajem. Takav uređaj bi verovatno bio daleko više korišćen nego da su svi posebni i tako bi mu radni vek i pouzdanost bila daleko manja od pojedinačnih.
Kada se pogledaju takvi uređaji, jasno je da su svi do jednog poreklom sa dalekog istoka i vrlo jeftini, što odmah ukazuje na kvalitet ugrađenih delova. Ja ne znam da ijedan proizvođač iz EU ili USA poznat po pouzdanim aparatima ugrađuje plazmu u paketu sa REL ili TIG aparatom, jer baš plazma bode oči.
Ako se pogledaju takozvane „statičke“ krive za uređaje po procesima, vidi se da je minimalni napon za REL 20V pa naviše, za TIG minimalno 10V pa naviše, za MIG – minimalno 14V pa naviše, a za plazmu je napon minimalno 80V pa naviše.
Potrebni naponi praznog hoda za REL aparate su recimo od 60-100V, za TIG i MIG/MAG aparate daleko manj, a napon praznog hoda plazme je 250-300V i više…
A strujna kola i komponente su jedne te iste. I onda, kako napraviti uređaj, da svi procesi rade odlično iako su potpuno različiti, da uređaj bude dugotrajan, a strujna kola i komponente su ista… Kako da te komponente budu optimizovane za TIG ali i za plazmu?
Takvi uređaji postoje već nekoliko godina na tržištu i nijedan se nije pokazao ni po pouzdanosti ni po kvalitetu rada.
Nadam se da razumete, zašto niti mogu da preporučim takav uređaj, niti ćemo prodavati do daljeg.
14 / 26.02.2017.
PITANJE:
Vlasnik firme kod koga sam došao na razgovor mi je rekao da zavarivanje nije nikakva mudrost, i da i „majmuni mogu da vare“…
Odgovor:
U stvari, ovakav i sličan razgovor mi je prepričan 3-4 puta do sada (valjda je bio istinit, nikada lično nisam prisustvovao), a zadnji put možda pre 2 godine.
Neću uopšte sada komentarisati taj večiti spor „gazde i radnika“…, već samo ovaj detalj da „…i majmuni vare...“ tj otkuda takva fraza…
Baš tada pre par godina, bio sam u komunikaciji sa jednim instruktorom zavarivanja iz USA. I slučajno on pomenu „majmune koji vare“ i posle par mojih potpitanja saznao sam otkud ta fraza.
U stvari ona uopšte nema nikakvu nameru da vređa zavarivače i omalovažava njihov zanat. Suština fraze je ova: „…ja sam toliko dobar instruktor zavarivanja da mogu i majmuna da naučim da vari…“.
To jest sam fokus fraze je na sposobnosti instruktora, da je u stanju svakoga da nauči da vari, pa i ljude sa slabijim intelektom i motorikom i vidom i starijih po godinama i sa malim obrazovanjem i sl…, jer je taj instruktor toliko sposoban u svom zanatu tj u obuci, za razliku od drugih instruktora koji odustaju od obuke pojedinih polaznika… Prosto i instruktori se tamo diče svojim zanatom i koriste razne fraze u tom međusobnom prepucavanju koji je od njih bolji ili najbolji instruktor.
A ta fraza nema smisao vređanja svih zavarivača, u smislu da je to toliko prost zanat da i majmuni mogu da ga rade i da su zavarivači majmuni.
13 / 20.02.2017.
PITANJE:
Mogu li da koristim čist CO2 ili mešavinu Ar+18%CO2 za zavarivanje prohroma?
Odgovor:
Ne.
U čistom CO2 i Ar+18%CO2 gasu ima previše kiseonika „O2“. Doći će do oksidacije nerđajućeg čelika, a to znači do gubitka legirajućih elemenata i gubitka svojstva „otpornosti na koroziju“…
Zato se za nerđajući čelik, u MIG/MAG zavarivanju, koriste gasovi Ar+2,5%CO2 ili Ar + 2%O2. U USA se koriste i gasovi sa helijumom, ali ne bih o tome ovde.
Znači, sadržaj reaktivnog gasa, CO2 ili O2 mora biti relativno mali, jer tada ne utiče negativno na osobine nerđajućeg čelika posle zavarivanja.
Inače, i ovaj Ar+2%O2 ima dosta veliki oksidacioni potencijal, ali ponekad je pogodan za zavarivanje tankih limova zbog male energije plazme luka, ili za MIG/MAG aparate male snage, jer se sprej transfer postiže na nižim amperažama.
12 / 19.02.2017.
PITANJE:
Koje sve elektrode mogu da rade na trafo REL aparatima?
Odgovor:
U stvari lako je naći odgovor na ovo pitanje.
Dovoljno je pogledati u izvod iz kataloga za željenu elektrodu ili pogledati etiketu na kutiji (ili pitati prodavca da proveri). Tu se može videti vrsta struje preporučena za tu elektrodu. Pa ako piše „AC“ (alternative current = naizmenična struja luka) ili postoji simbol „~„, onda ta elektroda može raditi na trafo REL aparatu.
A ovako, uopšteno:
- Sve klasične rutilne elektrode za zavarivanje običnog čelika mogu raditi na naizmeničnoj struji luka,
- Bazične elektrode tipa E7016 koje imaju u sebi rutilnu oblogu (kao na primer Basoweld S) za zavarivanje nelegiranih i niskolegiranih čelika,
- Elektrode za zavarivanje prohroma (koje imaju u svojoj oznaci „-16“ i „-17“, na primer E 308L-17),
- Elektrode za reparaturna zavarivanja tipa 29/9, za zavarivanje visokougljeničnih, manganskih i sličnih čelika,
- Elektrode za gus (sivi liv),
- Pojedine elektrode za tvrda navarivanja,
- Elektrode za žljebljenje (mada ove elektrode traže vrlo jake amperaže koje običan kućni trafo aparat ne može da postigne).
A ne mogu:
- Celulozne elektrode,
- Klasične bazične elektroda tipa E7018 kao i specijalne bazične za zavarivanje čelika povišene čvrstoće, toplo-postojanih čelika, bazične prohromske…,
- Pojedine elektrode za tvrda navarivanja,
- Elektrode za zavarivanje bronzi,
- Elektrode za zavarivanje aluminijuma…
11 / 18.02.2017.
PITANJE:
Može li svaki REL aparat da radi i TIG?
Odgovor:
Ne, ne mogu svi, mogu samo neki tj danas verovatno većina može.
Pogledajte donju sliku:
Crvenim slovima sam označio „strujne parametre“ za TIG postupak ovog aparata, a koje su iste ili vrlo slične za sve TIG aparate. (Mada nisam morao da slovima označavam, vidi se levo simbol svakog postupka, odzogo nadole: TIG / REL / MIG).
Vidi se da napon za TIG počinje od 10V (ovde od 10,2 V), a napon za REL počinje od 20V (ovde od 21V)… Drugim rečima, za istu amperažu napon luka kod REL aparata je za (čak) 10V veći od luka potrebnog za TIG zavarivanje.
I ovo je standardizovano, ovako je kod svih aparata, odstupanja su ili minimalna ili ako su veća vrlo je to retko.
Na primer, kada aparat radi na 100A u TIG režimu, neka teorijska vrednost napona luka je 14V.
A kada aparat radi u REL-u na 100A, neka teorijska vrednost luka je 24V.
Znači, kada je aparat u REL režimu, ili ako samo može raditi u REL režimu, i kada se na njega nakači TIG brener, pusti se argon i upali luk, taj luk će biti toliko dugačak da će obaviti argon i brzo ga oštetiti. Taj luk je tako buran, da se ne može koristiti za TIG zavarivanje.
Zato se REL aparati, oni koji mogu raditi u TIG režimu, prave tako da imaju preklopnik, recimo na prednjem panelu kojim se prebacuje iz REL u TIG režim ili obrnuto.
Ili postoje REL aparati koji nemaju preklopnik za izbor REL ili TIG režima, ali mogu raditi TIG, jer imaju u sebi senzor i softver koji automatski prepozna da je luk upaljen u argonu i prebacuje iz REL režima u TIG.
Ako je nekome bitno da li REL aparat može raditi TIG a nema preklopnik za prebacivanje REL/TIG, proveriti sa prodavcem pre kupovine da li može ili ne.
Inače i sama U-I (strujno naponska) kriva, REL i TIG aparata nije ista.
TIG režim zahteva uglavnom skoro potpuno vertikalnu U-I krivu a REL ipak strmu i danas bolji aparati imaju još i na nižim naponima blago strmu radi jačeg arc-force-a.
10 / 10.02.2017.
PITANJE:
Koliko je opasno po zdravlje omotavanje oko ruke kabla od držača elektrode? Vidim da starije kolege omotavaju kabl oko ruke da bi radili preciznije, da im kabl ne nateže ruku nazad.
Odgovor:
Da, rade to zavarivači…
Čak najčešće TIG zavarivači („argonci“) omotavaju polikabl oko podlaktice, jer je preciznost njima i najbitnija.
A ponekad i MIG/MAG zavarivači prebace polikabl od pištolja preko ramena, upravo zbog težine i lakše manipulacije pištoljem.
Ne znam tačno koliko je štetno, ali verujem da jeste. Za ovo treba pitati nekog poznavaoca zaštite na radu ili doktora medicine koji razume štetno dejstvo elektromagnetnog polja na ljude.
Kada struja prolazi kroz provodnike, ona stvara elektromagnetno polje a pošto se struja tokom zavarivanja menja i to elektromagnetno polje „pulsira“… I ono sigurno deluje na čoveka. Iako ne znam tačan odgovor, oduvek sam izbegavao to motanje kabla/polikabla oko podlaktice ili prebacivanje preko ramena, upravo zato što verujem da može da bude prilično štetno, pa da ne rizikujem.
Takođe, iz istog razloga, gledam i da mi je aparat malo dalje od mene, da ne bude baš pola metra do mene, već par metara. Sećam se da sam čitao da je zabranjeno graditi kuće 200 metara od dalekovoda (visokog napona), upravo jer valjda to veliko elektromagnetno polje dovodi do leukemije i sličnih oboljenja. Pa verovatno štetno dejstvo slabi na većem rastojanju.
Ako neko ima neke tačnije podatke, molim ga da javi pa da objavim (naravno sa njegovim imenom i prezimenom).
9 / 09.02.2017.
PITANJE:
Imam REL aparat, za kojeg u katalogu piše da ima ugrađenu ANTI-STICK funkciju. Mađutim, pri zavarivanju, dešava mi se da se ponekad elektroda zalepi za metal koji varim. Da li mi je aparat ispravan?
Odgovor:
Aparat jeste „ispravan“. Ovde postoji problem a to je da se „anti-stick“ bukvalno prevodi u jednom smislu a u stvarnosti znači nešto drugo.
Bukvalan prevod je „ne lepi“ ili malo slobodnije „aparat ima funkciju protiv lepljenja elektrode za metal“. To je bukvalno.
Ali u realnosti ta funkcija nije „protiv lepljenja elektrode“. Kada se kod starih aparata zalepi elektroda tokom zavarivanja, pošto je tada napon NULA, onda amperaža se podiže iznad one na koju je podešena i posle par sekundi se elektroda usijava… Zato je trebalo kod takvih aparata „brzo“ reagovati, tj ili klješta zakovrnuti da se iščupa elektroda ili otpustiti klješta sa elektrode.
Funkcija „ANTI STICK“ kod novijih aparata, u stvari „ne dozvoljava podizanje amperaže“ kada se elektroda zalepi. Znači… ne sprečava lepljenje, nego se aktivira tek kada se elektroda zalepi. Znači, tada aparat registruje kratak spoj, tj da je napon pao na nulu tj da se elektroda zalepila i radi suprotno od onih starih. Oni stari su podizali amperažu i elektroda se usijavala, a ovi novi obaraju amperažu na nekih 15-25A, i nema usijavanja elektrode i ne mora onako „brzo“ da se čupa zalepljena elektroda odnosno da se otpuštaju klješta. Kod nekih aparata, vreme zadržavanja na ovih oborenih 15-25A je duže a kod nekih traje nekoliko sekundi, pa ako se za to vreme ne otpusti ili ukloni zalepljena elektroda, onda se dešava ono isto, podiže se amperaža, elektroda se usijava, klješta za elektrodu se jako zagrevaju i propadaju brzo…
Znači postoji problem između bukvalnog prevoda i stvarne funkcije „anti stick“.
A funkcija koja „pomaže“ da se elektroda ne zalepi je u stvari „ARC FORCE“. Ova funkcija u principu radi tako što, kada se skrati luk, tj približi elektroda metalu koji se vari (a tada se smanjuje napon i snaga luka a time i količina toplote za topljenje elektrode i metala), amperaža se automatski podiže (recimo 10-15A), da bi se povećala snaga topljenja i sprečilo lepljenje. Ova funkcija može samo da pomogne da se ne zalepi elektroda, a ne može da spreči ako neko namerno hoće da je zalepi ili ako je toliko nevešt ili nemaran…
Za neke aparate kažu da imaju ovu funkciju, a u stvari je nemaju, ili ne radi u opsegu maksimalnih amperaža…, pa ako je to nekome bitno, pri kupovini aparata, neka ponese amper klješta i neka proveri i maksimalnu amperažu aparata i koliko se amperaža diže kada se skrati luk tj da li radi „arc force“. U tome je i ona „caka“ koji mnogi zavarivači nisu mogli da objasne, ali su potpuno osetili, da su neki aparati na istoj amperaži „jači“ od drugih.
Ako aparat ima ovu „arc force“, baš jaku, brzu tj silovitu, kaže se da je to „dig“ funkcija, tj „kopanje“ jer pri skraćenju luka, trenutno i silovito dižu amperažu za čitavih 20-30A. To je funkcija za koju kažu da je razvila američka firma Miller, kao kopiju „strujnih karakteristika“ pojedinih agregata za zavarivanje, i koja je jako omiljena kod tamošnjih zavarivača celuloznom elektrodom na cevovodima. Ovde je to „kopirano“ za zavarivanje bazičnom i rutilnom elektrodom i lično mi se mnogo sviđa, naročito pri provaru i zavarivanju ugaonih spojeva.
8 / 05.02.2017.
PITANJE:
Mogu li koristiti CO2 gas za TIG zavarivanje? Jer, CO2 gas se koristi za zavarivanje čelika, a ja želim baš čelik da varim TIG-om.
Odgovor:
Ne, to nije moguće. CO2 gas ili mešavina Ar+CO2 se koristi kod MIG zavarivanja kao zaštitni gas ali kod TIG-a ne mogu.
Problem je u volfram elektrodi a ne u čeliku koji se vari. Poznato je da se kod TIG zavarivanja luk stvara volframovom elektrodom i da se tokom zavarivanja ona usijava. Ako volfram na većim temperaturama dođe u dodir sa kiseonikom, bilo iz zaštitnog gasa, bilo iz vazduha, onda se on oskidira i sklon je raspadanju.
Poznato je na primer i da su sijalice sa volfram žicom vakuumirane, tj žica je u vakuumu u unutrašnjosti staklene kruške.
Prema tome, čist argon (ili neki drugi inertni gas, npr helijum…) je potreban za TIG zavarivanje, da bi se zaštitio volfram.
Znači, osim zaštitnog gasa, volfram elektrodu, dok je vruća, treba zaštititi od dodira sa kiseonikom (iz vazduha) još i na sledeće načine:
– Podesiti odgovarajući (dovoljan) protok argona (inertnog gasa) tokom zavarivanja. Na primer, kada je volfram uperen naviše, povećati još malo, jer je argon teži od vazduha pa pada dole…
– Ne izbacivati mnogo vrh volframa iz šobe, da se ne izgubi zaštita inertnog gasa.
– Ako se volfram mora izbaciti malo više, koristiti „sita“ jer daju bolju zaštitu volframa od oksidacije.
Ovde se vidi kako je neko bukvalno shvatio „kada se koristi sito, može se više izbaciti volfram iz šobe“. Stvarno može „malo više“ ali ako se izbaci previše, dešava se isto, oksidacija i raspadanje vrha volframa, koji se onda mora preoštriti.
– Obavezno podesiti dovoljan „Post-flow time“ tj „vreme isticanja gasa posle gašenja luka“.
Pogledajte lampicu br. 18 na komandnoj table aparata STEL TIG dp 221 HPA AC/DC.
Komandom 12 se izabere da blicka lampica 18 I onda se enkoderom 11 podesi onoliko sekundi koliko je potrebno da argon ističe da bi se volfram štitio sve dok je vruć da ne dođe u kontakt sa vazduhom.
Ako neko pita: “a koliko sekundi treba da traje to isticanje”, ne postoji tačan odgovor jer sve zavisi od amperaže na kojoj je volfram radio, protoka gasa tokom rada itd…
Ali postoji preporuka da isticanje gasa bude oko 1 sekund za svakih 10A, I tako do 100A… Znači, ako neko radi na 60A “trebalo” bi da podesi ovo isticanje na 6 sekundi… Ovo je vrlo stroga preporuka, u praksi najčešće treba nešto manje.
Ali dobar pokazatelj da li je to dovoljno, je boja vrha volframa posle prekida luka. Ako je plava, znači da nije dovoljno, pa treba još malo ili samo povećati “Post-Flow” ili i povećati i njega al i malo povećati protok gasa tokom zavarivanja.
U ekstremnom slučaju se dešava da se vrh raspadne i pocrni. Tada treba preoštriti volfram. Ali ako je vrh oštar i netaknut, ali poplaveo, najčešće je dovoljno samo povećati “Post flow” i posle zavarivanja na nekom bezveznom parčetu lima, taj površinski oksid će da ispari i ponovo će volfram biti sjajan.
Ako se ovo ne uradi, ne zaštiti volfram od oksidacije, moguće da je delovi volframa upadaju u metal vara i ostaju kao uključci, što se na snimanjima klasifikuje kao defektan var. Znači, ne treba “štedeti” gas na silu, tj ostavljati da volfram bude plav posle gašenja luka…
(“Post flow” ne štiti samo volfram od oksidacije, već i tečni metal vara na kraju zavarivanja, pa je potrebno, posle gašenja luka, ostaviti brener tamo gde se stalo nekoliko sekundi, da inertni gas spreči da završni krater vara upije vazduh tj kontaminira se).
7 / 05.02.2017.
PITANJE:
Šta je TIG a šta WIG zavarivanje?
Odgovor:
U pitanju je jedno te isto, samo je prva skraćenica iz engleskog jezika a drugo skraćenica iz nemačkog jezika.
TIG = Tungsten Inert Gas (engleski),
WIG = Wolfram Inertgas (nemački).
Na nemačkom se volfram piše kao „Wolfram“ a na engleskom kao „Tungsten“.
I obe skraćenice TIG/WIG znače isto, u prevodu „Zavarivanje netopivom elektrodom od volframa u zaštiti inertnog gasa“.
6 / 31.01.2017.
PITANJE:
Kakvo je to „Sigma“ zavarivanje?
Odgovor:
U pitanju je, strogo govoreći, MIG zavarivanje, ali se danas koristi za opisivanje svih MIG/MAG zavarivanja, ili kako bi mi rekli iskvareno „za sva CO2 zavarivanja“ (koje je strogo rečeno MAG; A=aktivni gas-CO2).
1948-e je razvijeno MIG zavarivanje aluminijuma u inertnom gasu (I = Inertni gas) i taj postupak se prvobitno zvao SIGMA = Shielded Inert Gas Metal Arc (slobodan prevod: elektrolučno zavarivanje u zaštiti inertnog gasa). MAG postupak, tj zavarivanje čelika u CO2 gasu, je izmišljen u bivšem SSSR oko 1953…
Tako da je od tih vremena ostalo to SIGMA i ponegde se još koristi kao sinonim za sva MIG/MAG zavarivanja.
5 / 29.01.2017.
PITANJE:
Koja je razlika između REL – (TIG) aparata i TIG – (REL) aparata, jer se upravo tako reklamiraju a kupac želi TIG aparat?
(ovo pitanje mi je čak tri puta postavljao otac koji je želeo sinu da kupi TIG aparat i to najjeftiniji, a najjeftiniji REL (TIG) aparati su oko 100-200 EUR a najjeftiniji TIG (REL) aparati su iznad 500 EUR. Bio je zbunjen jer kao laik nije mogao da razume u čemu je razlika).
Odgovor:
Razlog zašto je zvao tri puta je taj što bi od drugih prodavaca (jeftinih REL aparata za zavarivanje) čuo priču da je to sve jedno isto, a ja sam mu objašnjavao da nije isto i da mora da se izjasni da li želi prosto TIG zavarivanje sa paljenjem luka dodirom/kresanjem i puštanjem gasa na ventilu brenera ili „pravi“ TIG sa beskontaktnim paljenjem i sa celom sekvencom zavarivanja, uz objašnjavanje svih razlika, a on to nije razumeo, a ja opet pričajući preko telefona nisam uspevao bolje da mu objasnim.
Pošto sam nedavno dobio još par pitanja od drugih zainteresovanih, jasno mi je da neupućen čovek ne može da razume objašnjenje preko telefona. Ili mora da mu se demonstrira razlika uživo, ili barem ovde da pokušam sa par ilustracija.
Prvo, kod TIG zavarivanja postoji dva načina paljenja luka. Jedno je dodirom (takozvano LIFT paljenje) ili kresanjem volframa po materijalu koji se vari. Paljenje luka je znači isto kao kod paljenja luka elektrodom, mora postojati kontakt/dodir volframa sa meterijalom.
A drugi način paljenja luka je beskontaktno, vrlo visokim naponom uz pomoć visoke frekvencije (HF = High Frequency). Prosto, volfram se postavi nekoliko milimetara iznad materijala, ne dodiruje se uopšte i pritiskom na prekidač brenera pali se luk a da volfram nije dotakao materijal.
Evo kako to izgleda na slici:
Poenta je da su ovi REL (TIG) aparati namenjeni za REL zavarivanje (elektrodama) a ova opcija „prostog“ TIG zavarivanja kresanjem/dodirom im malo podiže upotrebnu vrednost.
A aprati TIG (REL) su napravljeni za „pravo“ TIG zavarivanje, paljenje luka im je beskontaktno, postoji „programator“ (sekvenca) TIG zavarivanja, postoji solenoidni ventil za gas u aparatu… a zavarivanje elektrodom je dodatna opcija.
Razlika je i u TIG brenerima.
Kod TIG brenera za pravi TIG aparat, postoji prekidač na ručici, postoji solenoidni ventil za gas u aparatu, pa se pritiskom na prekidač aktivira puštanje gasa i paljenje luka i održavanje amperaže i izvođenje sekvence zavarivanja, a otpuštanjem prekidača na breneru se luk prekida i zaustavlja isticanje gasa.
Prekidačem na breneru se pokreće ceo program (kao kod veš mašine) tj sekvenca zavarivanja:
– prvo ističe gas onoliko sekundi koliko se zada, pa se onda pali luk na početnoj amperaži, pa se za zadato vreme amperaža podigne sa početne na radnu. A otpuštanjem prekidača izvršava se drugi deo sekvence: amperaža sa radne pada na završnu amperažu, luk se gasi ali gas ističe još nekoliko zadatih sekundi posle gašenja luka, pa se onda zaustavlja i isticanje gasa…
(da sad ne pominjem da pravi TIG aparat može posedovati i pulsno TIG zavarivanje itd…).
Pogledajte slike priključivanja TIG brenera (za pravi TIG aparat) na pravi TIG aparat:
Sa slike se vidi koji priključci moraju postojati na „breneru za pravi TIG aparat“ i gde se priključuju u odgovarajuće priključke na „pravom TIG aparatu“.
Ne vidi se ovde, ali postoji još i crevo za gas, koje se priključuje u aparat sa zadnje strane i ide na reducir ventil na boci za gas. (Znači gas iz boce prolazi kroz reducir ventil, pa kroz crevo do aparata, pa do solenoidnog ventila u aparatu, pa od njega kroz crevo do prednjeg izlaza za gas na aparatu, pa kroz polikabl do glave brenera).
Kod „TIG brenera za REL aparat“, nema prekidača na ručici niti postoji solenoidni ventil u aparatu.
U aparatu ne postoji deo za beskontaktno paljenje visokom frekvencijom niti solenoidni ventil. Ne postoji ni programator za sekvencu. Postoji samo potenciometar/enkoder za amperažu. Pogledajte sliku:
Znači, ovde, priključak za gas ide direktno na reducir ventil na boci. Gas se pušta odvrtanjem ventila na ručici i gas direktno od boce ide u brener, ne prolazi kroz aparat. Pa se onda luk pali dodirom/kresanjem… Kada se želi završiti zavarivanje, luk se gasi odmicanjem volframa od materijala, kao kod elektrode.
I onda se rukom zavrne ventil na ručici brenera da se zaustavi isticanje gasa.
Ovaj način TIG zavarivanja je zastareo i retko ko ga danas koristi. Postoji dosta problema:
– Luk često nije tako dobar i stabilan kao na pravim TIG aparatima.
– Dodirom volframa se dešava da deo volframa završi u tečnom metalu vara i taj var je defektan. Ili na volframu, od dodira, ostane metal od materijala koji se vari, pa onda mora da se sve prekine da bi se naoštrio volfram, a pošto je ovo vrlo često naročito kod početnika, vrlo je iritantno…
– Paljenje luka je neprecizno.
– Ne postoji mogućnost da se kontroliše „podizanje“ amperaže. „Podizanje amperaže“ ima sledeći smisao:
Radi se o tome da se luk pali na manjoj amperaži koja gotovo ne topi metal, pa se podiže na radnu. Naročito zgodno za one koji nemaju samozatamnjujuće maske, a rade vrlo precizna zavarivanje a rade sa staklima sa fiksnim zatamnjenjem. Kada postoji „podizanje“ struje, onda oni upale luk, luk im osvetli mesto zavarivanja i onda se amperaža podigne na radnu. Takođe to podizanje je dobro i za volfram, trpi manji termo šok.
Kod REL (TIG) aparata, paljenje luka je burno, i odmah mora da se počne dodavati žica, da se ne bi progoreo materijal.
– Ne postoji „spuštanje“ amperaže. Ovo je funkcija koja je bitna za pravilno „zatopljavanje“ završnog kratera. Naime, kada se želi završiti zavarivanje amperaža se spusti na neku manju vrednost i krater na kraju zavarivanja se lepo popuni i nema mikroprslina u njemu. A neki materiali i zahtevaju „polagano“ završavanje zavarivanja, recimo i do 5 sekundi i to je upisano i u WPS listu (tehnologiju zavarivanja).
Kod REL (TIG) aparata, završavanje TIG zavarivanja se vrši ili odmicanjem ili nastavljanjem zavarivanja iz zone zavarivanja u bočni zid. To dovodi do stvaranja pomenutog kratera ili do dodatnog brušenja zida.
– Troši se nešto više gasa.
Ja lično jesam naučio TIG zavarivanje na ovakvom aparatu REL aparatu pre puno godina. Nije to loše ako mora, i iako se nema para i nema drugog izbora. Nekada davno se baš tako radilo.
Ali vreme tj tehnologija je danas takva da je ovo stvarno totalno zastarelo (po mom mišljenju), pa sam pomenutom ocu upravo sve ovo objašnjavao, da je bolje sinu da kupi pravi TIG aparat, a ne REL aparat koji može TIG sa paljenjem dodirom/kresanjem, jer ako želi da mu sin nauči TIG zavarivanje odmah i brzo onda treba kupiti takav „pravi“ TIG aparat.
Sa ovim REL aparatom, gde je TIG dodirom/kresanjem, sin će recimo i naučiti „potez rukama“, ali sve ostalo neće znati da uradi kada stane pred pravi TIG aparat u nekoj firmi.
4 / 27.01.2017.
PITANJE:
Koji aparat za početnika (…amatera…)? (…da se zadržimo na REL aparatu, tj aparatu za zavarivanje obloženom elektrodom).
Odgovor:
Pitanje je, po mom skromnom ličnom mišljenju, izuzetno rogobatno postavljeno i potpuno promašeno…
Ne postoji jedno zavarivanje za početnike i aparat za početnike, drugo za neke srednje iskusne i aparati za njih i treće zavarivanje za one sa iskustvom od 40 godina i aparati za njih.
Postoji samo jedno jedino zavarivanje (spajanje metala) i to zavarivanje je prilično dobro normirano i standardizovano i zakonski pokriveno.
Postoje standardi koji zahtevaju „ukupni kvalitet zavarenih spojeva“ i ti standardi kažu da zavareni spoj može biti B kvaliteta (najviši kvalitet), C kvaliteta (srednji) i D kvaliteta (najniži kvalitet) ili je neprihvatljiv.
Ne može sad neko da kaže, „pa dobro, početniku možemo dozvoliti da pravi varove neprihvatljivog kvaliteta“ i onda da mu preporučimo aparat za „zavarivanje neprihvatljivog kvaliteta“.
Ako se to dozvoli, znamo kako se to završava, pre ili kasnije nešto se polomi, sruši, neko se povredi, čak i pogine, čak iako ostaje sve u dvorištu početnikove kuće.
Tako da početnik, sve dok pravi varove neprihvatljivog kvaliteta, ni ne sme da pravi zavarene spojeve za bilo kakvu upotrebu, pa čak ni sopstvenu.
A gde su tu aparati? Pa svi aparati, i oni najjeftiniji i oni najkvarljivi …, svi oni moraju biti i bezbedni za rad i svi oni moraju biti u stanju da omoguće dobijanje varova B kvaliteta (najvišeg).
Samo je znači pitanje ko radi sa aparatom, pod kojim uslovima, kojom tehnologijom itd…
Iz mog iskustva, u stvari pitanje treba da bude potpuno drugačije postavljeno ali jasno da jasnije ne može biti:
„Koji aparat najjeftiniji da uzmem, koji je u klasi najjeftinijih najbolji izbor“?
U tome je suština. Možemo koristiti „igru reči“, pa prostitutku zvati „osobom za međuljudske odnose“ ili noćnog stražara zvati „agentom za bezbednost“, ali nema potrebe za tim.
Zdrava logika kaže da i početniku treba „dobar“ aparat (jači, sa boljim performasama, koji vuče manje struje kroz osigurače, koji može da radi na dugim kablovima, koji je pouzdan, koji ima servisnu podršku…), ali taj košta!
I početnik koji stvarno želi da se bavi zavarivanjem, kupiće dobar aparat, zašto ga ne bi kupio, ako mu novac nije problem.
Početnik-vozač, ako mu novac nije problem, kupuje dobar automobil, a ne najjeftiniji, gde je logika da kupi najjeftniji automobil jer je on, eto, vozač-početnik. Nema logike da početnik bilo gde kupuje nešto najjeftinije, osim naravno ako nema novca a hteo bi i on da se utali u tu priču, pa onda naravno, što da ne, pa bolje je i jeftiniji-lošiji aparat nego nikakav…
Zato „početnik“, u stvari je čovek sa malo novca a želi da se bavi zavarivanjem, ili jeste početnik ali će taj aparat koristiti toliko retko i za najprostije spojeve, pa jeste stvarno bacanje novca kupovina skupljeg, pa traži nešto jeftino, smatrajući da ako ga retko koristi i čuva od padova, prašine itd…, da će i retko da se kvari, tj koristiće ga vremenski duže bez kvarova iako kada bi taj jeftini aparat radio normalno svakodnevno u nekom industrijskom okruženju, pokvario bi se vrlo brzo.
Sad, „početniku“ se ne sviđa, nekako ga je sramota, da javno jasno kaže da traži „jeftin“ (a to jasno znači slabašan, kvarljiv aparat, sa lošom servisnom podrškom, sa lažnim deklaracijama itd), pa zato koristi fraze „za početnika“, „za amatersku upotrebu“ itd… a očekujući da će ga neko iskreno i dobro posavetovati šta je u tom moru lošeg ipak bolje ili najbolje.
Inače, cene REL aparata u Srbiji, pogotovo ovih jeftinih su od 100-200EUR i kao takvi su pristupačni svima danas. U toj klasi, prosto ne postoji dobar aparat, ali i takav, loš ili aparat osrednjeg kvaliteta, kao što sam rekao, bolji je od nikakvog.
Budite sigurni, da takav može dosta lepog posla da završi za lične amaterske potrebe a takođe uz pažljivu upotrebu može i dosta para da napravi, tj da se od tih napravljenih para posle nekog vremena kupi bolji, jači, pouzdaniji aparat. Na kraju, mnogi profesionalci i jesu tako počeli, sa malo para, kupili te loše, odrali ih bez milosti za godinu-dve, ali zaradili novca toliko da su posle pokupovali dobre aparate.
3 / 24.01.2017.
PITANJE:
Da li je jači var napravljen bazičnom elektrodom (E 7018) ili MAG običnom žicom (CO2)?
Odgovor:
Odgovor je – u suštini, čvrstoća vara je ista ili prilično slična – ako se svako od tih zavarivanja izvede pravilno.
Za objašnjenje, uvešću i TIG postupak, čisto radi ilustracije.
Pogledajte dole ove tipične, dokazano dobre, bazičnu elektrode (Jesenice EVB 50), tipičnu CO2 žicu (Jesenice VAC 60), i tipičnu TIG žicu (Jesenice TIG VAC 60):
Pogledajte ove brojke „42“, iz klasifikacije za elektrodu po EN 499, i iz EN 440 za CO2 žicu i iz EN ISO 636-A za TIG žicu…
Vidi se da sve ove tri žice imaju istu „42“ oznaku.
To „42“ je takozvana kodna oznaka, i odnosi se na čvrstoću čistog metala šava i to konkretno:
– Zatezna čvrstoća je od 500-640 N/mm2 a granica tečenja 420 N/mm2…
I vidi se da je kod svih ovih gore ista, pa prema tome treba očekivati da će pri PRAVILNOM zavarivanju čvrstoće varova bilo kojom od pomenutih biti približno iste.
(Naravno postoje i bazične elektrode i žice koje su „jače“ ali ovde sam uzeo u poređenje samo one „obične“ i najčešće korišćene tj one na koje se pitanje odnosilo).
Znači, samo je problem da li će „izvođenje“ zavarivanja biti pravilno da bi čvrstoća varova bila ista tj slična, nije problem do žice ili elektrode, već je problem do čoveka, izbora tehnologije zavarivanja i izvođenja zavarivanja.
Bilo zbog loših parametara zavarivanja, predgrevanja… bilo zbog lošeg vođenja elektrode ili žice…
U praksi, najčešći je ovaj slučaj: neupućeni zavarivač (amater) smatra je da je „sve to CO2“, ako ima bilo kakav „CO2 aparat“ i smatra da može CO2 aparatom od 160A, žicom od 0.8mm (moguć rad samo u transferu kratkim spojem)… da povari ploče debljine 20 mm i da postigne neku čvrstoću.
Sve što će uraditi, samo će da napljucka žicu preko te ploče, jer se takve debljine rade na mnogo većim amperažama, drugim transferom (sprejom), predgreva se materijal itd…
Kada to izvari na svoj način, to je naravno slabašno, i onda on stiče utisak, zbog neznanja, da je var „CO2“ slab, onda se to i objavi javno na internetu, onda neko ko blage veze sa zavarivanjem prihvati taj podatak kao istinit, i onda se netačna konstatacija širi i postaje „istina“…
Jer lakše je poverovati kada neki galamdžija usklikne sa ushićenjem „…slušaj batice, da ti ja kažem, imam 30 godina iskustva, to ne valja, pusti one budale…“ nego čitati ovo moje „…ima neka brojka 42, pa onda ako je pravilno, pa još i ako je ovo onako a ono onako, onda je tako…“.
2 / 06.01.2017.
PITANJE:
Celulozna elektroda…?
1) Koliki napon praznog hoda aparata je potreban za celuloznu elektrodu?
2) Može li se lako naučiti rad sa celuloznom elektrodom na nivou da prolazi na radiografskom ispitivanju?
3) Da li je RC – rutilno celulozna elektroda slična celuloznoj?
Evo nekoliko odgovora:
1) Napon praznog hoda aparata za zavarivanje celuloznom elektrodom:
Kratka pretraga po internet forumima daje tvrdnje:
– „...Treba ti aparat sa malo jačim naponom praznog hoda (… 60V za Cel. elektrode)...“.
– „...za ovu elektrodu aparat mora … da ima napon praznog hoda preko 75v…“.
– „…Modeli koji imaju oznaku “CEL” imaju napon praznog hoda preko 80v...“.
Šta je sada tačno od ovog gore? Tačan odgovor je da to nije najbitnije kod aparata za rad sa celuloznom elektrodom.
Za početak, na primer, aparat STEL MAX 171 ATX, ima mogućnost rada sa celuloznom elektrodom, a napon praznog hoda mu je samo 20V??? (Ima aktiviranu VRD funkciju, i ne može se deaktivirati).
Takođe, možda najbolji aparati za zavarivanje celuloznom elektrodom su brenda Fronius, pa se može videti da jedan od njihovih aparata takođe može da se koristi za zavarivanje celuloznom elektrodom sa aktiviranim VRD-om, a tada je napon praznog hoda takođe tu negde oko 20V…
Kako sad to, da postoje aparati koje rade celuloznom elektrodom sa naponom praznog hoda od oko 20V, ako „internet stručnjaci“ insistiraju da je preko 60V-75V-80V i da je samo to bitno…
Prvo da kažem nešto o „konstrukciji“ celulozne elektrode. Celuloza u oblozi je puna vode tj H2O. Pod dejstvom luka, voda se raspada na kiseonik i vodonik-H2. A celuloze ima jako puno u oblozi celulozne elektrode, čak oko 30% Tako da je plazma električnog luka puna gasa vodonika H2, a da bi se luk u njemu održao, potreban je visok „radni napon“ električnog luka, tokom sagorevanja celulozne elektrode.
Znači, napon praznog hoda samo pali luk a radni napon ga održava i ne dozvoljava gašenje luka.
Pa sad, obični aparati imaju tzv „normalni radni napon“, sve u skladu sa standardom ISO 60974-1. Da vas ne opterećujem stručniim tehničkim detaljima, to znači ukratko, kada aparat radi na oko 100A, tada mu je radni napon oko 24V kada zavarivač drži „pravilnu“ dužinu luka bazične ili rutilne elektrode. Kada radi na 150A, radni napon je oko 26V… Ili konkretno, radni napon malog 160A aparata je opsega 20,…V – 26,4V.
A plazma luka bazične ili rutilne elektrode je mešavina gasova uglavnom CO i CO2 i taj radni napon je apsolutno dovoljan za „besprekoran“ rad sa tim elektrodama.
Međutim, ti „radni naponi“ koji su savršeni za bazičnu i rutilnu elektrodu su premali za održavanje luka celulozne elektrode gde ima još i mnogo H2. Pa, kada celulozna elektroda radi na 100A potrebno je recimo čak 28-34V radnog napona. Taj radni napon luka ne mogu postići mnogi aparati, pa se za njih kaže „ne rade celuloznu elektrodu“.
Zato aparati koji mogu raditi sa celuloznom elektrodom, pa i ova dva gore, imaju posebno dugme za rad sa bazičnom i rutilnom elektrodom gde je radni napon normalan, i posebno dugme za rad sa celuloznom elektrodom, gde je radni napon mnogo veći.
Taj „radni napon za rad sa celuloznom elektrodom“ nije standardizovan, pa svaki proizvođač aparata sam procenjuje koliki će mu biti (nisu ni sve celulozne elektrode iste, nekima je potreban veći radni napon, nekima manji) i plus dodaje (ako dodaje) sopstveni softver za dinamiku luka celulozne elektrode.
Na internetu, se može naći slika u brošuri aparata Fronius Transpocket 1500 koja objašnjava ovu priču o „radnom naponu“.
Pogledajte ovu donju sivu liniju sa gornje slike. To je „radni napon“ pri radu bazičnim i rutilnim elektrodama većine klasičnih invertorskih aparata za zavarivanje.
A pogledajte gornju, crvenu liniju, vidi se da je „radni napon“ mnogo veći.
(To je ovde postignuto patentiranim rešenjem „rezonantnog koncepta“ u izradi invertorskog izvora struje.
Običan invertor ima fixnu frekvenciju rada, ali ovim patentiranim rešenjem, brzina „ferceranja“ tranzistora je povećana kada se uključi režim rada celulozne elektrode i tako se postižne velika rezerva snage, a snaga je po Watovom zakonu P = U x I, tj ako je amperaža ista tj konstantna, a snaga povećana, onda se povećava napon u radu…).
Drugi aparati tu „rezervu snage“ postižu indukcionim kalemom, ili već sličnim rešenjem.
Neki aparati takođe imaju čudan softver koji ne dozvoljava da se radi sa dugim lukom sa bazičnim (a i rutilnim elektrodama) sa objašnjenjem da se ne bi upumpavao kiseonik i azot u tečni metal vara tj da se spreči poroznost i smanjena čvrstoća vara, pa se tada luk gasi.
Pri radu sa celuloznom elektrodom, ova funkcija mora biti isključena, jer se celuloznom ponekad radi i sa dužim lukom tokom manipulacije elektrodom.
Takođe, celuloznom elektrodom se nekad buši metal, nabijanjem elektrode u zazor pre svega kada je loša priprema žljeba. Zato je bitno da i tzv Arc-force bude takozvanog „dig“/kopajućeg karaktera, tj aparat treba da omogući „bušenje“, a da se luk ne ugasi.
Tako da… da bi aparat radio sa celuloznom elektrodom, potrebno je pre svega da ima visok radni napon – veći nego onaj kod bazične i rutilne elektrode, mora imati jak-kopajući (podesiv ili automatski) Arc-force, jači nego što je potreban rutilnoj ili bazičnoj, i ne sme gasiti luk ako je malo duži.
A visok napon praznog hoda je sasvim OK za celuloznu elektrodu, ali nema presudnu ulogu tj ne postoji neka „granica napona praznog hoda“ ispod koje neće da upali celuloznu elektrodu. Ako aparat poseduje ove pobrojane karakteristike, paljenje celulozne elektrode se može raditi i sa 20V napona praznog hoda (naravno paljenje je tada manje iskusnim zavarivačima malo teže nego kada je recimo 60V i više… Ali na primer, u Srbiji sam probao aparat STEL MAX 403 sa uključenim VRD-om. Nijedan od 5-rice iskusnih zavarivača celuloznom elektrodom nije imao ama baš nikakvih problema sa paljenjem elektrode iako su po prvi put radili pod VRD-om).
2) Da li je laka za učenje:
Evo nekih tvrdnji sa interneta:
– „…Nije mnogo teška za vladanje,…”,
Odmah da vam kažem, da sam lično prošao dva puta obuku za rad sa celuloznom elektrodom, oba puta u fabrikama koje celuloznu elektrodu prave decenijama, jednom u Nemačkoj, drugi put u Austriji… Pa iako sam i ja i presujetan i prenadobudan na svoje znanje o zavarivanju (naravano, kao i svi zavarivači uopšte – tako i treba!), moram da vam kažem da nikada sam ne bih shvatio smisao celulozne elektrode da mi nije objašnjeno i pokazano…
Tu sve ima svoju priču, svoje objašnjenje i svoj „potez“ ruke.
Neki drugi put, možda ispišem celu priču, ali samo ukratko da nabacam nešto ukratko…
… Celulozna elektroda se koristi pre svega zbog velike brzine rada i to pre svega vertikalno nadole i u principu je nezamenljiva na terenu na cevima gasovoda, naftovoda i toplovoda… (gde je glomazno donositi i prinositi opremu za automatsko zavarivanje)…
… Postoje: koreni prolaz, topli prolaz, popunjavajući prolazi, dopunjavajući i završni prolazi… i svaki prolaz ima svoju priču tj objašnjenje i svoju tehniku rada tj „potez ruke“. Početnik mora da prođe obuku za sve ove „prolaze“ i mora razumeti šta treba da postigne, a ne samo da „slaže var“.
… u korenom prolazu tj provaru se ne šeta od ivice žljeba do druge ivice kao kod bazične, već se istovremeno ugorevaju i spajaju obe ivice, bilo pravolinijskim vučenjem bilo „kickanjem“ tj blagim vođenjem pravolinijski napred-nazad (na engleskom „whipping“).
(Na moje čuđenje, ovu tehniku vođenja elektrode za provar celuloznom elektrodom, na engleskom „whipping“, primećujem da dosta samoukih amatera pokušava da koristi pri radu sa rutilnim ili bazičnim elektrodama u raznim situacijama, a što je potpuno pogrešno, ali to je zato što su učili sa „youtube“ a ne od pravog instruktora a nisu razumeli da je ono na „youtube“ bila celulozna elektroda i da se taj „potez ruke“ ne primenjuje kod rutilnih i bazičnih elektroda).
… Šljaka se kod korenog prolaza ne skida cela, ali brusi se i nadvišenje i šljaka sa sredine gusenice. Šljaka u ivicama gusenice vara se ne skida, namerno se ostavlja, da se ne gubi vreme na brušenje i da se koreni prolaz ne ohladi…
… Izgled lica šava je „ružan“, ali tako to treba da bude.
… – „Na prekid“ se naravno nikad ne radi, to „provar na prekid“ je nezamislivo u ozbiljnom zavarivanju, neću da znam da uopšte bilo gde neko tako radi, pa neću da komentarišem…
Za zavarivanje celuloznom elektrodom je potrebna dobra obuka, potrebna je vežba, potrebni su dobri aparati, potrebne su dobre a ne bilo koje celulozne elektrode, potrebno je razumevanje elektrode i položaja zavarivanja, potrebno je istrpeti bes gazde zbog početnih loših varova koji padaju na snimanjima…
A kada se radi… radi se u kanalima, na zemlji, nekad u blatu… uslovi rada na terenu su jako teški.
… – U Srbiji danas, sposobni „celaši“ imaju satnice oko 5-6 EUR/h, što je daleko više od satnica za rad sa bazičnom elektrodom (danas je negde 1-3 EUR/h).
Vredi naučiti raditi ovom elektrodom, pogotovo ako neko voli terenski rad ili rad u inostranstvu, već je velika nestašica ovakvih zavarivača u EU i USA.
3) Sličnost rutilno celulozne „RC / E 6013“ elektrode i celulozne (E 6010).
Tvrdnja:
…Probaj Rutilen… Ona nije čisto celulozna, nego miks rutilen-celuloza (RC, 6012) Slično se ponašaju…
Nemaju ama baš nikakve sličnosti i uopšte se ne ponašaju slično, operativno – potpuno su različite.
Rutilno celulozna elektroda poseduje u oblozi oko 2-3% celuloze i služi za amatersko/bravarska zavarivanja tankih limova (2-5 mm) a ta mala količina celuloze joj omogućava zavarivanja tankih limova vertikalno nadole. Garantovana žilavost joj je do 0C stepeni tj nije za konstrukcije koje treba da izdrže opterećenja ispod 0C… Napravljena je da radi na – polu ili naizmeničnoj struji, na „normalnom radnom naponu“. Uvarivanje/pentracija joj je zato mala pa se zato i koristi samo za tanke limove, a šljaka ili pokriva tečni metal svo vreme zavarivanja ili ako je dobra RC elektroda ili ako je majstor dobar pa se i vidi tečni metal ispod luka, onda mora majstor da beži jer ga šljaka juri da se podlije pod luk…
U suštini, svako i samouk nauči da radi sa njom, to je u Srbiji verovatno najpopularniji amaterski tip elektrode… Ali van tankih limova, i konstrukcija tipa ograde i kapije… nema nekog upotrebnog smisla u ozbiljnom industrijskom zavarivanju.
A celulozna je potpuno suprotna, poseduje u sebi oko 30% celuloze u oblozi, koristi se za odgovorna brza zavarivanja na gasovodima i cevovodima velikih prečnika od niskolegiranog čelika, potrebna je posebna obuka i atestacija zavarivača, potreban je poseban skupi aparat, garantovana žilavost je do -20C/-30C… i može da buši kroz debeo čelik toliko jima jaku penetraciju, šljake ima vrlo malo…
Ukoliko želite, možete od nas kupiti celulozne elektrode „Bohler“ FOX CEL i CEL Mo, „Elvaco“ 58C i 50C Mo, najpopularnije u Srbiji i dokazane na brojnim gasovodima i toplovodima.
Aparati za rad sa celuloznom elektrodom u našoj ponudi:
1 / 25.12.2016.
PITANJE:
Da li sipati antifriz (za automobilske hladnjake) u rezervoar hladnjaka aparata za zavarivanje?
Odgovor:
Naravno da svako može da radi šta hoće sa svojim aparatom, ali proizvođači aparata za zavarivanje (mislim na pumpu hladnjaka koja „tera“ tečnost da cirkuliše) kao i proizvođači TIG brenera i MIG/MAG pištolja preporučuju namenske tečnosti.
Na primer… jedna od „namenskih“ tečnosti sadrži samo 2.5 – 10% etilen-glikola, 10 – 12.5% izopropil alkohola i ostalo je dejonizovana voda. Samo to.
A „antifriza“, ima raznih, ali recimo da sadrže i etilen-glikol, ali i recimo „…hibridni paket inhibitora na bazi silikata i soli organskih kiselina…“ (razne kiseline, soli, silikati, borati…)… i to se onda meša sa vodom sa česme ili destilovanom ili demineralizovanom vodom, u raznim koncentracijama, najčešće 30-40%…
A čak ni u sve automobile se ne preporučuje sipanje istog antifriza…
Smatra se da kiseline na bazi etilena nagriza silikonske gume koje se nalaze u delovima brenera ili pištolja. Elektroprovodnost antifriza i namenske tečnosti nije ista. Soli nagrizaju delove pumpe i pištolja/brenera a kiselina ih razara. Neki „inhibitori“ od elastične gume prave tvrdu plastičnu. Silikati (fosfati, borati…) u delovima mogu praviti pasivne slojeve tj naslage i mulj…
Iz tog razloga, preporuka jeste da se koristi namenska tečnost za hladnjake aparata za zavarivanje i hlađene brenere/pištolje, da ih ta tečnost „mije“ (umiva i mazi), a ne da ih razara, stvrdnjava, nagriza…
Mi nudimo STEL Freeze: