Sećam se još iz srednje mašinske škole koliko su energije naši profesori ulagali da nas speče da koristimo reči Feder, Šrafciger, Šaraf, Matica… Varenje… Ispadalo je da je bilo bolje samo reći „Opruga, Odvijač, Vijak, Navrtka, … Zavarivanje…“ i ne znati ama baš ništa o temi, nego znati sve a koristiti „nečiste reči“.

Na Mašinskom fakultetu, korišćenje takvih reči je bilo uvek ispravljano uz jednu obaveznu simpatičnu pridiku o tome šta se sme a šta ne sme. Slažem se naravno da svoj treba jezik negovati, ali evo samo pogled na (ne)ispravnost reči Varenje/Zavarivanje.

Mnogo puta sam čuo sećanja mašinskih inženjera kako su odmah po završetku fakulteta, po zapošljavanju u zavarivačkim firmama, odmah prvih dana rada ulazili u raspravu sa zavarivačima… oko toga da nije ispravno „varenje“ nego „zavarivanje“,

Možete zamisliti scenu, prost čovek zavarivač, sa iskustvom od 10-20-30 godina u zavarivanju/varenju, prošao terene, prošao život, dobija prekor od nekog mladog inženjera koji o samoj struci ne zna ama baš ništa, i to ne oko izvođenja posla ili povećanja plate več samo oko gramatičke ispravnosti… Po priči svih inženjera, danas već vrlo iskusnih, takve rasprave su završavane njihovim izvrgavanjem ruglu i podsmehu. Vrlo brzo bi naučili da se autoritet ne stiče poznavanjem gramatike već znanjem o struci i starim tradiocionalnim ljudskim vrednostima – vrednoćom, ljudskošću, poštenjem itd
Sa pojavom interneta, gde na raznim forumima ili društvenim mrežama sa temom varenje/zavarivanje, svako može da iskali na svakom svoj bes ili sujetu, takođe se mogu pronaći ljudi, koji osim vatrene odbrane reči „zavarivanje“ i vređanja ostalih sagovornika tim argumentom ama baš ništa o samom zavarivanju skoro ne znaju.

Ja lično nikada nisam podnosio samozvane nabeđene autoritete, budale i slične, i nikada im nisam podilazio, pa sam celog života ravnopravno koristio obe reči, ne vodeći mnogo računa o ispravnosti i efektu na sagovornika.

2013-te, na Sajmu tehnike na kome smo imali štand, posetio nas je G. Zoran Karastojković, danas profesor jedne više tehničke škole.

2007-e godine, u časopisu ZAVARIVANJE I ZAVARENE KONSTRUKCIJE (4/2007) je objavljen jedan njegov autorski tekst upravo na ovu temu (ne)prihvatljivosti termina zavarivanje/varenje, koji je na moje čuđenje prošao potpuno nezapaženo, ali koji po meni 100% daje odgovor o toj dilemi “varenje je ispravno ili nije”… G. Karastojković je poznat u stručnom zavarivačkom svetu u Srbiji, ali dešavalo mu se da se njegovi stručni radovi vraćaju tj ne objavljuju sa iritantnim objašnjenjima da nije “varenje” nego zavarivanje, nije “var” nego “metal šava”… itd.

Obratio se za pomoć svojoj supruzi, inače profesoru srpskog jezika, koja je napravila divnu analizu reči “zavarivanje” i “varenje” i ispravnosti tih termina.

Zamolio sam ga za dozvolu da to objavim na svom sajtu i on se saglasio i evo tog texta a njemu se puno zahvaljujem, stvarno je zadovoljstvo pročitati ga.

Molim Vas, pročitajte ga, uživaćete čitajući ga!

O (NE)PRIHVATLJIVOSTI TERMINA: ZAVARIVANJE, ZALEMLJIVANJE I ZALEPLJIVANJE

Zoran Karastojković, Visoka tehnička škola strukovnih studija, Bulevar Dr Z. Đinđića 152a, 11070 Novi Beograd
U našoj inženjerskoj terminologiji već dugo godina je nametnut, ispostaviće se veštački, termin „zavarivanje“ kao isključivi naziv za tehnologiju spajanja [1-6] (uglavnom topljenjem) umesto termina „varenje“. Prema takvoj terminologiji, nije varenje već zavarivanje, odnosno nije variti nego zavariti, ili još češće, zavarivati. U odbranu ovakvih termina, od mnogih se čuju vrhunska objašnjenja tipa: „stomak vari, a čelik (ili neki drugi metal) se zavaruje“.

Prvobitno, a dugo i jedino značenje glagola variti, bilo je, zbog životnog okruženja naših predaka, vezano za varenje hrane u stomaku, kuvanje jela (variva) ili mleka (varenike – kako se kuvano mleko nazivalo u mnogim krajevima bivše SFRJ). Svakom lingvisti pa i normalnom čoveku, koji je potpuno neupućen u tajne topljenja i spajanja materijala, uopšte nije teško dokazati da stomak nikako nije isto što i čelik, duralumunijum ili slično. Odatle sledi brzoplet zaključak (na ovim prostorima star nekoliko decenija) da su tehnologije spajanja zavarivačke tehnologije, a nikako tehnologije varenja! U odbrani „zavarivačkih tehnologija“ su i sledeće činjenice [2] : prilikom zagrevanja za spajanje, kao i samo spajanje, koriste se različiti gasovi (acetilen, propan-butan, kiseonik i sl.), zatim električna struja, pritisak, snop elektrona, laserski snop ili slično, a u stomaku svega toga nema. Pa kako onda mogu biti isto: zavarivanje i varenje hrane u stomaku? To je, dakle, krucijalna potvrda da se u stomaku vari, a metali se zavaruju.

Ja, kao autor ovog teksta, ne znam tačno kada je nastala spomenuta „zavarivačka“ terminologija ali je izvesno da je ona nametnuta i da je u mnogim tekstovima (stručnim radovima i knjigama iz ove oblasti) izbacivan i prosto zabranjivan termin „tehnologija varenja“, jednostavno zato što u stručnim časopisima nisu dozvoljavali štampanje teksta sa takvom terminologijom, pa je standardni naziv postala tehnologija zavarivanja. Onaj koji je pisao „tehnologija varenja“ od strane „izbacivača“ – a njih je većina – smatran je često nepismenim, neukim i tome slično.

U hrvatskoj terminologiji iz ove oblasti [3], koliko je autoru ovog teksta poznato, prisutni su samo termini zavarivanje i tehnike zavarivanja. Međutim, u slovenačkoj terminologiji prisutni su termini varjenje i varilna tehnika. Podjednako srpska i hrvatska terminologija iz ove oblasti je, izvesno, lutala, jer kako inače objasniti da se u jednoj zbirci standarda [1] u čak sedam standarda pojavljuje termin „tehnika varenja metala“, a u ostalim „tehnika zavarivanja“. Našem lutanju kao da nema kraja, pa tako u jednom istom standardu, JUS C.T3.061, spominje se „varenje iznad glave“, a na istoj strani tog standarda pojavljuje se termin „zavarivanje okruglog čelika“. Zbunjujuće! Kakva je tu razlika? Da li se to misli na one koji baš nemaju okruglu glavu!?

Zaista, ko je u pravu? Kako razrešiti problem?

Po vrlo rasprostranjenom mišljenju i ponašanju u Srba, ovo pitanje bi se moglo razrešiti jednostavnim glasanjem, pa ko ima više glasova u pravu je! Ali, lingvistička pitanja, u srpskom ili bilo kojem drugom jeziku, ne rešavaju se glasanjem, ili što je isto nadglasavanjem. U ovakvim sporovima, jedino merodavna su lingvistička pravila. Dakle, kriterijumi nisu ni stomak, niti čelik, (dur)aluminijum ili slično. Zato, pođimo redom.

U svakoj iole ozbiljnijoj gramatici našeg lepog jezika, uključujući tu i one udžbeničke gramatike iz osnovne škole, glagoli se dele na trajne (nesvršene) ili svršene glagole [4]. U razmatranom primeru, koristeći norme za pravljenje glagola dodavanjem predmetka „za“ ispred osnovnog glagola, to znači da je:
• variti – nesvršen glagol, dok je zavariti – svršen glagol

Isto tako (da se navedu samo neki sasvim proizvoljno izabrani primeri):
• pisati – nesvršen glagol, zapisati – svršen glagol
• kovati – nesvršen glagol, zakovati – svršen glagol
• liti – nesvršen glagol, zaliti – svršen glagol
• lepiti – nesvršen glagol, zalepiti – svršen glagol
• lemiti – nesvršen glagol, zalemiti – svršen glagol

Ukoliko je isključivo osnovni glagol zavariti a nikako variti, onda bi od prvospomenutog glagola svršeni glagol morao da glasi: zazavariti! Da li ovo liči na pametno i održivo rešenje? Naravno da ne.

Pravljenje glagolske imenice

Glagolske imenice u srpskom [4, 5], kao i u drugim jezicima, prave se počev od osnovnog glagola. Ne ulazeći, ovde nepotrebno, u tehniku pravljenja glagolske imenice, navodi se samo da su: pisanje, varenje, odnosno livenje – glagolske imenice od nesvršenih; ili svršenih glagola: zapisivanje, zavarivanje, zalivanje, da se navedu samo neki primeri.
Kada se ovo ima na umu, nikako nije jasno zašto tehnika ili tehnologija varenja nisu ispravni termini već su to isključivo termini tehnika ili tehnologija zavarivanja!? Dalje, niko tehnički pismen ne negira termin „tehnika livenja“ ili govori da je jedino ispravan termin „tehnika zalivanja“.

Pravljenje imperativa (zapovednog načina)

Radi potpune jezičke analize neophodno je pogledati kako izgledaju imerativi za sporne glagole:

za glagol variti – imperativ je vari, dok za glagol zavariti – imperativ je zavari.

Pravljenje prideva

Pridevi, po svojoj definiciji, opisuju stanje, oblik i slično (što je jako dobro definisano u gramatici). Pridevi od ovih glagola su: variti – vareno a od zavariti – zavaren; lemiti – lemljeno, zalemiti – zalemljeno, zaliti – zaliveno, i td. Oblik prideva u svakom rodu je, naravno, posebna priča ali i to je nevažno u ovom trenutku.

Pravljenje trpnog stanja

Trpno stanje, u srpskom jeziku, postoji za svaki glagol koji ima objekat. Ono što se odmah ne vidi iz ove definicije, a važno je za razumevanje suštine, to je da trpni oblik ne postoji za glagole koji označavaju kretanje i td. Trpno stanje primenjeno za naše glagole bi bilo:
• varen – nesvršen glagol variti i zavaren – za svršen glagol zavariti
• lemljen – nesvršen glagol lemiti i zalemljen – za svršen glagol lemiti

Za razmatrane glagole variti i zavariti oblici prideva i trpnog stanja su veoma bliski, što neki put može da dovede do zabune.

Dakle, ako kažemo vareno – to još uvek ne znači da je valjano obavljen posao, jer je očigledno da je u pitanju nesvršen glagol (radnja još uvek traje). Međutim, kada kažemo zavareno – to znači da je potpuno završeno sa varenjem, sada je u pitanju svršeni glagol. Isto je i sa lemljenjem (zalemljen), livenjem (zaliven), lepljenjem (zalepljen) i td.

A po okončanju posla može se normalno postaviti pitanje: da li je varenje završeno, odnosno kraće: da li je zavareno?

Na osnovu izvedenih analiza, jasno je da se ne radi o tehnikama zavarivanja već o tehnikama varenja. Jeste da je srpski jezik izuzetno pogodan za mnoge jezičke bravure, pa neke greške i prolaze. Ali, dokle sa tolerisanjem ovakvih grešaka?

Ponavljam da je postalo uobičajeno, prvobitno u srpsko – hrvatskom, a potom u (sada odvojenim jezicima) srpskom i hrvatskom, da se piše (i govori) tehnologija zavarivanja a nikako tehnologija varenja. Da je ovo zabluda i, naravno, nepravilnost iznosim još par primera:

  1. Ako bi prihvatili termin zavarivanje kao jedini validan termin, onda za lemljenje nikako ne smemo da upotrebimo taj termin već isti moramo nazvati – zalemljivanje. Nonsens, zar ne? Nije baš dobro ni za srpsku ni hrvatsku kulturu što se i u uvaženom Rečniku [6] (koji slovi za „Rečnik srpskohrvatskog..“) ne koristi glagol lemiti već letovati – čist germanizam, (nem. lötten). A da li će ovo prihvatiti i Hrvati – pa što bih se ja sada mešao u međudržavne poslove!
  2. Slično lemljenju i zalemljivanju morali bi da postupimo i kod lepljenja: po toj logici ne bi smo smeli da kažemo lepljenje već isključivo – zalepljivanje. Uostalom, pitajte neko dete iz osnovne škole, koje lepi sličice u album, da li koristi tehniku lepljenja ili zalepljivanja? Da li se, konačno, vidi da se zbilja radi o nonsensima parekselans! (ili po srpski: radi se o neodrživim greškama, bre!).

Pitanje se uvek može postaviti još u smislu: da li je to i to zavareno, zalemljeno, zaliveno ili zalepljeno, i u tome zaista ničeg čudnog nema.

Ako neko još uvek nije ubeđen u izložene argumente, postavljam još par stručno-jezičkih razrešenja:

Osim dodavanjem predmetka „za“, svršeni glagoli se u srpskom jeziku prave i dodavanjem nekih drugih predmetaka, npr. „pri“, pa tako imamo:

  • pisati – nesvršen glagol, pripisati – svršen glagol
  • kovati – nesvršen glagol, prikovati – svršen glagol

a za naš glagol to je:

  • variti – nesvršen glagol, dok je privariti – svršen glagol

Oni koji se bave tehnikama spajanja dobro znaju šta predstavlja glagol privariti: on se odnosi na primenu iste ili slične tehnike spajanja kada je u pitanju izrada dugačkih, preciznih ili komplikovanih delova, odnosno konstrukcija.

I zaista, u stručnoj terminologiji kažemo i pišemo: privariti (glagol) ili privarivanje (glagolska imenica), (germanizovani termin: heftovanje, engl. tack welding [7], premda se nekada može naići i na termin prewelding). Ukoliko bi se, pak, kao jedino ispravan zadržao osnovni glagol – zavariti, onda ne bi smelo da bude privariti nego prizavariti, odnosno ne bi bilo privarivanje već bi morali da govorimo prizavarivanje.

Na isti način se grade nesvršeni glagoli dodavanjem predmetka „na“:

  • pisati – nesvršen glagol napisati – svršen glagol
  • pakovati – nesvršen glagol napakovati – svršen glagol
  • liti – nesvršen glagol naliti – svršen glagol

Kakav divan jezik!

Odatle nije teško za naše glagole variti i lemiti napraviti i takve svršene glagole:

  • variti – nesvršen glagol  navariti – svršen glagol
  • lemiti – nesvršen glagol nalemiti – svršen glagol

Onome ko se iole bavi tehnikama varenja jasan je tehnički smisao ovog glagola, ali zbog ostalih to znači da se na izvesnu podlogu posebno nanosi, tj. navaruje neki novi sloj. Da li se, pri tom koristi ista ili različita tehnika (što obično spada u tehnike metalizacije) to u ovom slučaju uopšte nije važno. Kako bi glasio ovaj glagol da je osnovni glagol zavariti: pa morao bi da glasi nazavariti.

Isto je i sa navarivanjem (glagolska imenica): ukoliko je jedino ispravan glagol zavarivati, onda njegova glagolska imenica mora da bude nazavarivanje. A tek kako bi za glagol nalemiti bio odgovorajući glagol: morao bi biti nazalemiti, a glagolska imenica nazalemljivanje. Pa ove termine (nazavariti i nazavarivanje, nazalemiti i nazalemljivanje) niko živ ne koristi.

nikako o tehnologijama zavarivanja, zalemljivanja, zalivanja ili zalepljivanja. Dakle, nema glasanja niti preglasavanja, jednostavno se moraju prihvatiti valjane gramatičke norme iz našeg jezika.

Pa cela Biblija (knjiga nad knjigama u istoriji čovečanstva) vekovima je pisana i prepisivana na ovčijim kožama ili papirusu, pa meni barem ne pada na pamet da u eri komjuterske tehnike tvrdim da pisanje na ovčijoj koži nije pisanje. Tehnički gledano, pisanje na ovčijoj koži korišćenjem guščijeg pera, i pisanje na računaru stvarno nije isto, ali pisanje je pisanje! Koren glagola pisati je, naravno, uvek isti. Šta više treba od toga? Takođe, uopšte ne tvrdim da je varenje u stomaku i varenje čelika isto, ali je koren glagola u suštini isti.

Ili, pak, neko hoće neprekidno da nas zaglupljuje? Hvala na tome, ali ima nas koji smo imuni na to i koji smo, kao što se vidi, protiv toga.

Poznajući, činimi se jako dobro, naš mentalitet očekujem reakciju tipa: pa to je već duboko ušlo u primenu (recenzenti su doprli i do univerzitetskih udžbenika [2] – daleko smo dogurali!), tako da je sada nezgodno da to promenimo, ili čuvena izreka – nije vreme za to, i tome slično. Tehničkim licima je jasno da greške nisu tu da se registruju već da se ispravljaju. Što pre – to bolje! Ako to ne učinimo, da li će našim pokoljenjima biti do smeha ili do zasmejavanja!?

Trudio sam se da na lak, razuman ali i zabavan način jezički i stručno obradim neke jezičke zablude koje već dugo postoje u našoj stručnoj terminologiji iz ove oblasti.

Zahvalnost
U razjašnjenjima iznetim u ovom tekstu mnogo mi je korisnim stručnim savetima pomogla moja supruga Ružica Kranjc – Karastojković, prof. jezika, kojoj i ovim putem izražavam svoju zahvalnost.

LITERATURA:
[1]    ZBIRKA JUGOSLOVENSKIH STANDARDA ZA ZAVARIVANjE I SRODNE POSTUPKE, Beograd 1989, Službeni list
[2]    A. Majstorović, M. Jovanović, i dr. Tehnološko-metalurški osnovi zavarivanja, lemljenja i lepljenja, Beograd 1985, Naučna knjiga
[3]    M. Živčić, I. Remenar: Zavarivanje- tehnološke podloge, unapređenje, Zagreb 1972, Društvo za tehniku zavarivanja Hrvatske [4]     M. Stevanović: Savremeni srpskohrvatski jezik I, Beograd 1968, Naučna knjiga
[5]    REČNIK Srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika, Beograd 1962, Institut za srpskohrvatski jezik, SANU, knjiga 2, str. 406.
[6]    REČNIK Srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika, Beograd 1968, Institut za srpskohrvatski jezik, SANU, knjiga 5, str. 543.
[7]    Grupa autora: List of welding and allied processes with definitions classified according to energy carrier, Part 1, Ljubljana 1994, Institute international de la sudure.

P.S. Kao član mnogih komisija Zavoda (sada Instituta) za standardizaciju u Beogradu, a to počiva otprilike od 1984.g. pa do današnjih dana – doduše ne iz ove oblasti – svedok sam kako se donose standardi. Nekada i preglasavanjem. Da li je to dobro? Obzirom na ukazane stranputice, naravno da nije.

—————————————————————————————————————————————————————-

Originalno objavljeno u časopisu ZAVARIVANJE I ZAVARENE KONSTRUKCIJE (4/2007)